"Nadam se da će se društvo pokrenuti i da svi gradovi stvore preduvjete i mogućnost za uključivanje djece s teškoćama u razvoju u aktivnosti koje bi svakom djetetu omogućilo da ostvari osobno zadovoljstvo i pronađe sebe i svoje mjesto u sredini gdje živi", kaže Katica, mama djevojčice s cerebralnom paralizom

 

Lucija je rođena iz uredne trudnoće, no pri porodu je ostala bez kisika, a trajna posljedica je cerebralna paraliza (tetrapareza spastika). Samohrana majka Katica počela je već s jednomjesečnom bebom provoditi fizikalnu terapiju i ušla u svijet lutanja i traženja informacija, liječnika te terapeuta kako bi osigurala najbolje za svoju danas desetogodišnju djevojčicu.

"Počeli smo s fizikalnom terapijom u Slavonskom Brodu, a nakon dvije ili tri godine traženja pomoći u okolici, u našim Vinkovcima se otvorio rehabilitacijski centar Mala Terezija", govori mama Katica. "Tada sam konačno dobila prave upute i brojne savjete kako vježbati te objašnjenje što je uistinu cerebralna paraliza. Krenuli smo u Polikliniku Bizovačke toplice, na medicinsku rehabilitaciju po uputama doktorice Polovine i fizioterapeutkinje Jugec iz Centra za rehabilitacju Mala Terezija. Mislila sam da doktorica Polovina pretjeruje rekavši mi da nas čekaju krv, znoj i suze, no jako brzo uvidjela sam da je to istina. Vježbe bi trajale po deset sati dnevno i tako smo radile sve do Lucijine devete godine, kada je krenula u prvi razred.

Prvih godina kuća nam je izgledala kao poligon, stalno smo vježbale. Bilo je kriza. Jedan dan bi odustale od svega, ali onaj sljedeći te nešto gura naprijed i tako je vrijeme brzo prolazilo. Srećom, mogla sam se u potpunosti posvetiti svojoj djevojčici, dok su roditelji s kojima živimo preuzeli svu brigu oko kućanskih poslova.

Željela sam da Luciju osposobim za hod prije polaska u školu, znajući da će se tada vježbe svesti na pola od onoga što radimo. Zato sam koristila dvije odgode i samo kretanje u školu nije proteklo glatko. Prve nestabilne korake Lucija je učinila sa osam godina. Tada nije bilo riješeno financiranje asistenata u nastavi, pa su nas u školi u mjestu stanovanja odbili uz ispriku da škola ne može financirati asistenta, uz mogućnost da sama plaćam 2 800 kuna što je bilo previše za moje financijske mogućnosti. Bila sam prisiljena Luciju upisati u školu za djecu s teškoćama u razvoju po posebnom programu u Vinkovcima. To je škola s velikim brojem djece s teškoćama u razvoju, a nema uvjete za njih. Zbog nedostatka prostora nastava se održava u dnevnom boravku i djeca nemaju osnovnu sliku učionice i funkcioniranja u razredu. Boli ta neosjetljivost na potrebe naše djece koja uz zdravstvene teškoće svakodnevno doživljavaju odbijanje od društva.

Moja Lucija je intelektualno zdravo dijete, prije polaska u školu naučila je čitati i pisati, te je nastavni program svladala bez teškoća. Ona je vesela i vedra djevojčica koja otežano govori, a obzirom na motoričko oštećenje otežano joj je pisanje, no ona koristi olovku i sama piše.

Danas imamo dobro organiziran život zahvaljujući i mojim nadređenima koji su mi omogućili da radno vrijeme prilagodim potrebama djeteta. Ne radim puno radno vrijeme. Dan nam započinje u 5.30 sati kada radimo vježbe razgibavanja, ravnoteže i s bučicama i tako do 7 sati kada kreće spremanje za školu. Prije odlaska na posao odvedem Luciju u školu, a nakon školskih obveza Lucija je uključena u logopedske i fizikalne terapije u Centru Mala Terezija.

Djeca s teškoćama u razvoju i mi njihovi roditelji koji ne živimo u velikim sredinama nemamo mogućnosti uključivanja u razne aktivnosti koje bi obogatile dječju svakodnevicu kojom bi ostvarili i razvili svoje potencijale. S rastom djeteta nailazimo na razne prepreke pri uključivanju u aktivnosti koje postoje, no nema uvjeta za našu djecu ili ni ne postoje sadržaji koji bi odgovarali njihovim potrebama.

Nadam se da će se društvo pokrenuti i doći vrijeme da svi gradovi stvore preduvjete i mogućnost za uključivanje djece s teškoćama u razvoju u aktivnosti koje bi svakom djetetu omogućilo da ostvari osobno zadovoljstvo i pronađe sebe i svoje mjesto u sredini gdje živi. I naša djeca u malim sredinama zaslužuju ravnopravne šanse kao djeca u velikim gradovima.

Piše: Božica Ravlić

 

Objavljeno: 16.02.2015