Jedino što je Hrvoje Belamarić u Stankovićevoj emisiji uspio vrhunski odraditi je izazvati sažaljenje i naglasiti da se žicanjem može sve dobiti. Za to mu dajem čistu desetku, obzirom da nas je tako barem jednom izjednačio sa zdravim prosjacima

 

Emisija 'Nedjeljom u dva' Aleksandra Stankovića bila je šansa koja se rijetko pruža i mogla je poslužiti da ukaže na nas osobe s invaliditetom kao sposobne i ravnopravne članove društva. Jedino što sam dobila bio je sram, nemoć i bijes da si netko daje pravo prikazati kroz svoju osobnost sve nas osobe s invaliditetom kao žicare i jadnike. Prestrašno, ne znam jesam li trebala plakati ili se smijati utrošenom vremenu u kojem se moglo – a nije! - brojnim gledateljima približiti svijet osoba s invaliditetom.

Šezdeset minuta emisije dovoljno je za rječitu i staloženu osobu s invaliditetom da ukaže na naše sposobnosti kao i nedostatke sustava u kojem živimo.

Hrvoje Belamarić je primjer kako pojedinci vole naglašavati da žele biti jednaki, a čim nešto nije u redu evo odgovora: Diskriminacija. Ne znam gdje to u svijetu taksista ima obavezu unositi putnike u vozilo. A nije mi jasno ni zašto bih išla u trgovinu za koju znam da mi je nepristupačna. Ne očekujem da netko umjesto mene obavlja poslove koje mogu i sama. Ali, isto tako, svjesna sam da ne mogu sve sama i stoga izjava da osoba s invaliditetom može raditi apsolutno sve poslove nema veze sa zdravim razumom. Evo, ja bih voljela biti balerina, ali ne znam tko mi je kriv što sam u invalidskim kolicima. Sigurno društvo koje me diskriminira.

Pored toliko osoba s invaliditetom koje imaju teške zdravstvene probleme, ali rade i imaju razloga biti ponosni na svoja postignuća, zar se nije našao pravi sugovornik za Aleksandra Stankovića? Kome je to bilo u interesu, pored toliko rječitih osoba s invaliditetom, u emisiju s velikom gledanošću pozvati osobu koja ne zna navesti gole činjenice, nema bogat vokabular, a jedino što ističe je vlastiti invaliditet? Pa, ako ćemo krenuti od samog početka, Hrvoje Belamarić bi trebao znati ispravan termin i prestati govoriti 'invalidi'. Načinom na koji on iznosi činjenice doista mi jesmo invalidi. Gnušam se ove emisije i ne znam tko je dozvolio tu količinu bezobrazluka. Zbog takvih istupa se i mene doživljava kao invalida, što me osobno vrijeđa.

"Invalidi ne izlaze puno van i nema ih puno", naveo je Stankovićev gost. Kaže, ne može sam kupiti autobusnu kartu jer postoji 40 stepenica do šaltera na autobusnom kolodvoru. Živimo u istom gradu i možda ne bi bilo loše da koristi lift koji postoji. Već godinama putujem međugradskim autobusima koji, istina, nisu prilagođeni.

"Zamislite da ne radite samo mjesec dana, poludjeli biste", dijagnosticirao je Belamarić. Znači li to da su osobe s invaliditetom koje nisu dobile priliku i ne rade lude?

Poštujem što je bez srama izgovorio kako on nema problem s gradskim prijevozom i pohvalio službu prijevoza ZET-a za osobe s invaliditetom. On za to uistinu ima razloga, jer koristi taj prijevoz svakodnevno, dok pojedinci ne mogu ostvariti ni jednu vožnju godišnje.

Ne čudi me što nije spomenuo broj zaposlenih osoba s invaliditetom u kući koja ga plaća, dakle HTV-u. No, zašto nije rekao što smo dobili s novim Zakonom o kvotnom zapošljavanju osoba s invaliditetom? Do 1. siječnja 2015. za OSI postoje poticaji za osobnog asistenta, smanjenu radnu učinkovitost te poticaji za doprinose za zdravstveno. Za mjesec dana to bi iznosilo blizu 3.000 kuna. Pri izradi novog zakona i pravilnika rečeno je da se iznos sredstava neće smanjiti već da će se dobivati poticaji za plaću svaki mjesec, i to u iznosu minimalne propisane plaće, a da će se stari poticaji ukinuti. Kad bi tome bilo tako, u konačnici bi iznos sredstava za poticaje bio isti. No, stvarnost je bitno drugačija: jedini redovni poticaji za zapošljavanje osobe s invaliditetom od 1. siječnja je iznos od 50 posto minimalne plaće, što je oko 1.500 kuna. Dakle, usporedbom dosadašnjih i novih poticaja, vidljivo je da su smanjeni za 50 posto.

U najavi Stankovićeve emisije navedeno je da će se govoriti o udrugama i savezima. Većina je oduševljena što je spomenuo usluge seksualnih asistenata u Nizozemskoj. Bilo bi mi drago da je s istim žarom progovorio o osobnim asistentima i asistentima za djecu s teškoćama u razvoju koji godinama stoje kao pilot-projekt jer udrugama i savezima odgovara dobar dio kolača koji im pripada, na troškove Povjerenstva za stručnu procjenu podobnosti korisnika usluga te niz edukacija koje isti provode i preko kojih jedino možete ostvariti to pravo. Stoga ne čudi da veliki broj udruga i saveza ne želi i ne pokreće pitanje donošenja Zakona o osobnim asistentima.

Imati sat vremena i potrošiti ih na ispraznu samopromociju krajnje je bezobrazno. Svjesna sam da će komentari biti kako ne razumijem Belamarića i njegov humor. Ali mislim da kada osoba istupa u ime jedne velike grupe marginaliziranih građana tada se treba pripremiti na suvisao razgovor.

Izgubljenih sat vremena u kojem sam slušala "ja, ja i ja". Pozitivno je bilo čuti Stankovićevu konstataciju da osobe s invaliditetom definira još nešto osim invaliditeta, dok gost za to nije našao prostora.

Jedino što je Belamarić, koji je u medijima prisutan 17 godina, uspio vrhunski odraditi je izazvati sažaljenje i naglasiti da se žicanjem može sve dobiti. Za to mu dajem čistu desetku, obzirom da nas je tako barem jednom izjednačio sa zdravim prosjacima kojih je pun grad.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 09.02.2015