Lindberghova je umjetnost, odnosno modna fotografija koju on uzdiže do umjetničkih epiteta, bila pravi izazov organizatorima koji su se maksimalno trudili opisati Lindberghove ljepotice slijepim i slabovidnim posjetiteljima

 

Izložba jednog od najvećih i najpoznatijih fotografa današnjice, Petera Lindbergha, pod naslovom "Peter Lindbergh – Images of Women and The Unknown" postavljena je u zagrebačkom Meštrovićevom paviljonu (Domu HDLU-a) i dostupna je svim zainteresiranima sve do 10. svibnja.

Organizatori izložbe Priredba Studio i Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, uz to što su nakon čak šesnaest godina od posljednje izložbe slavnoga autora u Beču njegovo djelo uspjeli prezentirati i zagrebačkoj publici, zaslužni su i za još jedan presedan – približavanje izložbe slijepim i visoko slabovidnim osobama. U suradnji s Hrvatskom udrugom za školovanje pasa vodiča i mobilitet te uz stručnu i savjetodavnu pomoć Tiflološkog muzeja u Zagrebu, organizirane su vođene ture kroz izložbu za slijepe i visoko slabovidne osobe. Ture se odvijaju utorkom od 18, petkom od 17 i subotom od 15 sati.

Bez uljepšavanja ljepote

Na zagrebačkoj je izložbi, jedinoj Lindberghovoj europskoj izložbi u 2014. godini, predstavljeno više od 150 odabranih fotografija iz serija Images of Women i The Unknown s video instalacijom koja se nastavlja na The Unknown. Serija fotografija Images of Women predstavlja autorove radove nastale u periodu od 1985. do 1995., a u njezinom je središtu, što i sam naslov sugerira, upravo žena, odnosno njena definicija. Lindberghove su žene poznate modne i pop ikone devedesetih (poput Linde Evangeliste, Mille Jovovich, Naomi Campbell, Cindy Crawford, Madonne i brojnih drugih) koje nam autor pokazuje sasvim nepatvoreno i ogoljeno do same definicije njihove ženstvenosti. Konkretnije, Lindbergh se kloni uljepšavanja ionako već izuzetno lijepih žena pa ih na njegovim fotografijama gledamo bez šminke, s istaknutim podočnjacima, borama na licu, ožiljcima od operacija i ostalim manjim fizičkim nedostacima.

Priča o emocijama

Lindberghova je umjetnost, odnosno modna fotografija koju on uzdiže do umjetničkih epiteta, stoga bila pravi izazov organizatorima koji su se maksimalno trudili opisati Lindberghove ljepotice posjetiteljima. Tako je, primjerice, posjetiteljica izložbe predsjednica Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet Mira Katalenić, zamolila da joj se podrobnije opiše izraz lica Linde Evangeliste na jednoj od Lindberghovih fotografija što se pokazalo vrlo teškim zadatkom jer Lindbergove fotografije ne ostaju samo plošne, on ne fotografira visoku modu nego osobu. Nije dakle bilo dovoljno opisati samo prodorne bademasto-zelene oči ili pomalo nepravilan nos koji je baš takav savršen. Trebalo je moći i znati pričati o emocijama (ili nedostatku emocija) koje iz Lindberghovih fotografija upravo vrište (ili namjerno ostaju skrivene).

Kulturološki susret slijepih i videćih

Vratimo se, dakle, spomenutoj Lindi, ženi koju Lindbergh prikazuje i senzualno i androgeno, u sasvim običnoj bijeloj košulji i trapericama, tek polustidljivo razgolićenog trbuha, ona je i žena i djevojčica ili dječak. Sve to, uz obavezen goli opis oblika i kontura, organizatori i opisivači uspjeli su svojom pričom dočarati. Iako je njihova priča, odnosno opis fotografije za slijepe i slabovidne osobe, tek pionirski pothvat u nas, sigurno joj nije nedostajalo entuzijazma. Osim poznatih, Lindbergh fotografira i sasvim obične ljude. Za istaknuti je niz od šest fotografija na kojima je prikazana žena u različitim facijalnim ekspresijama za koje se ni videći nisu mogli sasvim odlučiti je li smijeh ili plač pa se i tu povela rasprava da bi u konačnici bila otkrivena i dvojba, koju su neki gajili, radi li se uopće o ženi ili muškarcu. Primjer je namjerno izabran ne bi li ilustrirao Lindberghovu neopterećenost perfekcionizmom i plastičnošću ljudskog lica. Lice žene, bilo ono u radosti ili u patnji, razgolićuje se u potpunosti i ponosno pokazuje draperiju bora, sitnih prištića i pokvarenih zubi. Iako su posjetitelji izložbe bili uglavnom slijepe osobe, ovom su fotografijom izigrani i slijepi i videći što je samo jedan od dokaza da se za pravom umjetnošću uvijek traga negdje u introspekciji, odnosno imaginaciji. Može se to reći i sasvim jednostavnom, općepoznatom krilaticom o istini koja je u oku promatrača. Stoga, upravo zahvaljujući trudu organizatora i opisivača koji su se izmjenjivali nasumce, kako ih je razgovor ponio, ova izložba postaje dobar putokaz kako umjetnost može biti vrlo plodotvoran susret i otvoren prostor dijalogu slijepih i videćih.

Piše: Branimir Šutalo

Objavljeno: 27.04.2014