Njegovanje različitosti znači da moramo prihvatiti da ne mogu sve osobe s invaliditetom biti inženjeri i računalni programeri, kao i da neke mogu biti 'samo' pomoćni radnici

 

Nije bilo tako davno kada sam gostovao u fantastično koncipiranoj radijskoj emisiji kod kolege čije ime neću spominjati, ali svi ga dobro poznate jer je njegova medijska karijera učinila puno, puno dobroga za populaciju osoba s invaliditetom. Čovjek je, naime, također osoba u invalidskim kolicima, ali je uspio i uspijeva već godinama pa i desetljećima plutati i roniti bespućima izrazito hostilnog audiovizualnog etera. Hostilnog naročito prema osobama s invaliditetom.

Prije nego nastavim, morate znati dvije stvari. Prvo, kako rekoh, nije to bilo jako davno, ali dovoljno davno da ne mogu citirati nikoga pa to neću ni pokušavati. I drugo, prakticiram ne slušati i ne gledati svoje medijske istupe pa, kako emisija nije išla uživo, ne znam što je točno od razgovora završilo 'vani'. Ali znam o čemu smo pričali 'unutra'.

Ponovit ću, emisija je fantastično koncipirana - kolega u svakoj 'epizodi' ugosti osobu s invaliditetom i njoj sličnu osobu bez invaliditeta. Dva sportaša, dva putopisca ili, u mom slučaju, dva novinara. Iako ja nisam novinar. No dobro. Ono što emisija nudi i slušateljima i gostima govornicima je oko pola sata vrlo prirodnog i opuštenog razgovora o svemu i svačemu, te ponešto dobre glazbe. I uistinu, kako je moj bezinvalidski partner bio prilično popularni i suludo zabavni kolega, čije ime također neću otkriti, tih pola sata je nalikovalo dobro promišljenom sitcomu s društveno angažiranim temama.

Međutim, ne pišem sve ovo da bih se pohvalio svojim medijskim istupom. Ne pišem, zapravo, da bih ikoga pohvalio. Pišem zato što me još od onda kopka jedan dio tog razgovora, a koji ću iskoristiti da bih iskritizirao sve. Počevši od sebe.

Ne znam, naravno, kako se točno odvio taj dio razgovora, niti tko je što rekao, ali znam da sam ja ostao tih, zbog čega mi je žao jer mislim da sam mogao biti konstruktivniji, posebno u tom dijelu priče. Dakle, generalni smisao onoga što je rečeno u tom trenutku - i neka me ispravi netko tko se bolje sjeća ili želi ponovno poslušati - je bio da u Ustanovi URIHO rade jadnici, i to jadne poslove koji više ne postoje i ne vrijede ništa.

Gotovo sigurno je ovo što sam napisao iskarikirano, možda i poprilično, no budući da mi nije cilj ni napasti ni kritizirati ijednog od kolega, karikiram pomalo i namjerno da bih ukazao na neke stvari.

Prvo ću sebe posuti pepelom. Ne samo zato što nisam reagirao - iako poznam puno prekrasnih i vrijednih ljudi koji rade u našoj najvećoj zaštitnoj radionici, dio koje je i ovaj portal koji čitate, a za koji ja radim - nego zato što i sam možda i prečesto neoprezno generaliziram, čime sigurno svaki put nekoga povrijedim i uvrijedim.

Međutim, vjerujem da je dio poante izrečenoga zapravo bio kritika obrazovnog sustava i sustava zapošljavanja, s čime se u potpunosti mogu složiti, a i sam sam o tome nekoliko puta pisao. Osobe s invaliditetom se mora osposobiti za zanimanja koja su konkurentnija na modernom otvorenom tržištu rada, te se poslodavce kvalitetnije motivirati da rješenje manjka radne snage potraže upravo među populacijom osoba s invaliditetom.

S druge strane, isto tako moramo biti svjesni činjenice da nije sve za svakoga. Njegovanje različitosti znači da moramo prihvatiti da ne mogu sve osobe s invaliditetom biti inženjeri i računalni programeri, kao i da neke mogu biti 'samo' pomoćni radnici. A ponuditi svakome mogućnost da bude društveno koristan i financijski neovisan je naša moralna i ljudska obveza.

Zato imamo URIHO i druge slične ustanove. I zato moramo mijenjati propise i društvenu klimu. Da bi svatko mogao uživati u životu po svojoj mjeri.

Ima, zapravo, u ovoj radijskoj priči potencijala za još nekoliko komentara. O opasnostima generaliziranja i manjku novinarske odgovornosti, što se tiče i mene. Sigurno bi se mogla pokoja riječ napisati i o ne pretjerano pozitivnoj slici o sebi koju možda i prečesto prikazujemo široj populaciji, gdje je opet velika uloga medija. Priča bi čak mogla biti povod i raspravi o smislu pojma radne sposobnosti.

Ali to su priče za neke druge petke. Neka ovaj ostane u znaku istinski šarenog svijeta, svijeta koji ne može postojati bez mogućnosti koje, između ostalih, nude URIHO i njemu slični poslodavci.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 08.11.2019