Danas civilne osobe s invaliditetom primaju tuđu pomoć i njegu od maksimalno 500 kuna dok vojni primaju 4.000, a Ustav Republike Hrvatske kaže kako smo svi pred zakonom isti

 

Ne želim umanjiti vrijednost pitanja dragog prijatelja Hrvoja Belamarića, koje je postavio u emisiji "Nedjeljom u 2" premijeru Andriji Plenkoviću, a kojim je skrenuo pozornost na probleme tuđe pomoći i njege za civilne osobe s invaliditetom u Hrvatskoj. Nažalost, ne mogu se složiti u potpunosti s njime i nije mi u ovom trenutku najvažnije pitanje to kada će tuđa pomoć i njega biti na razini zemaljaiz okruženja.

Po ne znam koji put ponavljam pitanje svih pitanja u Hrvatskoj: "Što će biti s mojim djetetom s teškoćama u razvoju kad mene više ne bude?“. Ali ni to ne bih stavio na prvo mjesto, već bih premijera Plenkovića možda pitao kada će se u Hrvatskoj dogoditi sustav koji svima pruža istu priliku. Danas civilni invalidi primaju tuđu pomoć i njegu od maksimalno 500 kuna dok vojni primaju 4.000, a Ustav Republike Hrvatske kaže kako smo svi pred zakonom isti. Također, pitanje je zašto civilna osoba s invaliditetom kojoj je amputirana noga iznad koljena ima 70 posto invalidnosti dok vojna osoba ima 100 posto? Zašto civilnoj osobi sa 100-postotnim invaliditetom u rješenju mora pisati "oštećenje organa za kretanje u visini od 80 posto i više, a za vojne invalide dovoljno je napisati 100 posto? Zašto osobe s invaliditetom nisu uključene u procese predlaganja i odlučivanja o vlastitom životu, ako se Hrvatska na to obvezala ratifikacijom UN Konvencije.

Ovo su samo neke od teme koje ukazuju u kojoj su mjeri osobe s invaliditetom, djeca s teškoćama u razvoju i njihovi roditelji diskriminirani nehumanim i neravnopravnim sustavom. Sve ovo što se na jedan tih zatomljen način događalo i znatno ranije, danas je postalo normalno i uredno,. Zašto? Odgovor je jednostavan: u sustavu ne sudjeluju oni koji su za to zainteresirani. Često se govori kako netko ima program za osobe s invaliditetom, kako je Vlada socijalno osjetljiva. Ma, gospodo, pun mi je kufer poruka i obećanja od toga se ne živi, ja želim rad i stav, želim priliku, želim šansu. Svaka naša aktivnost postat će s vremenom prihvatljiva tek onda kada je mi prihvatimo, svaka naša borba dati će rezultate ako budemo ustrajni, ali u to moramo svi biti uključeni, neovisno o čemu se radi.

Vjerujem kako većina premijera i ministara (bilo bivših, bilo aktualnih) želi nama koji živimo izazov invalidnosti obogatiti i olakšati životnu svakodnevnicu, ali problem je u tome što oni to ne znaju i ne znaju da ne znaju. Teško je prihvatiti istinu i suočiti sa zbiljom, ali puno je gore donositi zakone po kojima će drugi živjeti a zakonodavac ne poznaje materiju. Moram reći kako mi je drago što niti premijer, a niti jedan aktualni ministar, ne znaju da ne znaju ništa o izazovima osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, jer da bi znali morali bi to živjeti, a ja im od srca želim da im se invaliditet nikada ne dogodi. A, vjerujte mi, moguće je. Ono što bi otvorilo vrata izgradnji humanog sustava i izgradnji zajednice za svakog pojedinca svakako je imenovanje savjetnika za osobe s invaliditetom na svim razinama vlasti,koji bi sa vremenom postali povjerenici.

Znam da je dobrim djelom već pripremljena Nacionalna strategija za osobe s invaliditetom do 2020. godine i znam da se još uvijek radi na njoj, ali bez jasnog izvora financiranja, bez povezivanja i obavezivanja horizontale i vertikale ona će ostati kao i prošla - mrtvo slovo na papiru.

Znam da je teško pronaći put koji će nas odvesti k željenom cilju, kako je teško staviti se u službu zajedništva, ali najveće bogatstvo je upravo to, sebe podredimo zajednici u kojoj će nam svima biti bolje. Ja ne trebam odgovor od premijera Plenkovića na moja pitanja, a niti vjerujem kako ih je u stanju dati. Ono što tražim od premijera, ali od svih ministara, jest da se nama samima dozvoli rješavati izazove koje samo mi živimo.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 22.12.2016