"Invaliditet, odnosno tjelesna oštećenja, neka nam budu poticaj da se još više borimo kroz život, da ustrajemo i da na kraju dođemo do životnog cilja", kaže uz ostalo Kiko

Kristijan Vincek Kiko s Lanom Skeledžijom

"Znakovni jezik nije teško naučiti kad imate pred sobom osobe koje volite i koji su vam dragi. Jednostavno vas ljubav povede i sve se lako pamti tijekom vremena, jer kad se čovjek stavi u njezine mreže na kraju može očekivati i rezultate“, rekao je Kristijan Vincek (42) iz Zagreba, stolnotenisač s invaliditetom u URIHO-u poznat kao Kiko.

Viđen 12. listopada 2016. u prostorijama Ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje - URIHO, najveće zaštitne radionice za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, kada su svečano dočekani članovi hrvatske paraolimpijske reprezentacije nakon nastupa na 15. ljetnim paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru, kako objašnjava pomoću znakovnog jezika Lani Skeledžiji, koja drži drugo mjesto na svijetu u streljaštvu, zanimalo nas je kada je naučio isti.

"Moj brat ima oštećen sluh pa sam živeći s njim naučio znakovni jezik. Isto je bilo, naravno, sredstvo naše komunikacije. Prevođenje je došlo spontano, družeći se s njim i ostalim gluhim osobama. U međusobnoj komunikaciji gluhih i čujućih trebao je netko biti most prijenosa informacija. Eto, u mojoj sredini postao sam to ja. Drago mi je zbog toga, jer često se znam naći u situacijama kada je potrebna i moja pomoć. Znakovni jezik nije teško naučiti kad imate pred sobom osobe koje volite i koji su vam dragi. Jednostavno vas ljubav povede i sve se lako pamti tijekom vremena, jer kad se čovjek stavi u njezine mreže na kraju može očekivati i rezultate“, objasnio je.

Inače, nakon završene osnovne i srednje škole, po redovnom programu bez ikakvih 'olakšica', iako je postao osoba s invaliditetom još kao nedonošće s dijagnozom koja spada u skupinu cerebralne paralize, uspio se zaposliti u URIHO-u krajem 2000. godine, na Odjelu ortopedije na Kajzerici, gdje izrađuje ortopedska pomagala. Život ga nije nikada mazio i za sve što je postigao morao se dobro pomučiti.

"Radeći taj posao na ortopediji stekao sam mnoga radna i prijateljska iskustva. Sretan sam da mi je radno okruženje pozitivno te da postoji puno međusobnog uvažavanja, što mi puno znači. Uvijek sam imao otvoren i vedar pristup ljudima, uz dozu profiliranja na način imaju li ono nešto ili ne, onaj neki klik koji drugim riječima ne mogu izraziti, a što mi je pomoglo u daljnjem razvijanju odnosa“, rekao je.

Mnoge osobe s invaliditetom moraju nositi u životu svoj invaliditet i ostala tjelesna oštećenja zahvaljujući i greškama drugih osoba, pogotovo zbog grešaka liječnika i bolničkog osoblja prilikom poroda i kasnije tijekom operacija, a također i zbog prometnih i drugih nesreća. Međutim, važno je da se nosi s dostojanstvom, pri tome pazeći da se živi najbolje što se može. U skladu s mogućnostima koje nam život pruža.

Svoju životnu borbu s invaliditetom Vincek rješava samo pozitivom: "Nema prepreka! One su samo u glavama. Jednostavno treba ih nadići. Najlakše je reći: ja to ne mogu. Ili što je gore: meni se ne da. Ne smije se tako. Invaliditet, odnosno tjelesna oštećenja, neka nam upravo budu poticaj da se još više borimo kroz život, da ustrajemo i da na kraju dođemo do životnog cilja.“

Vincek uz to što voli sam život, obožava glazbu i sport.

"S obzirom da jako volim sport, bavio sam se različitim sportovima kao što su košarka, odbojka na pijesku i sad u zadnje tri godine stolni tenis. S obzirom na moj invaliditet tu sam se jako dobro snasao. Treniram u STKI-u URIHO na poticaj Jadranke Blagus, koja je primijetila moj potencijal te me pozvala da treniram. Pod stručnim vodstvom trenerice Ivane Kneževic-Šambić svake godine polako napredujem. Sudjelovao sam na Državnom prvenstvu prošle godine u stolnom tenisu osoba s invaliditetom u Varaždinu, gdje sam osvojio brončanu medalju u svojoj kategoriji 7, na što sam jako ponosan jer mi sve to daje motivaciju za daljnji rad. Stolni tenis smatram kvalitetnom rekreacijom za nas osobe s invaliditetom. Igram rekreativnu ligu SOKAZ, gdje se sklapaju nova prijateljstva, druženja, a rezultati su sekundarna stvar“, rekao je Vincek.

Vezano za glazbu, kaže da ga ona "vodi poput rijeke prostranstvima svijeta“, uz životni moto koji je usvojio tijekom vremena: 'Ako se ne usudiš, nećeš ni uspjeti!'

Avanturista u duši, sa stalnim osmijehom na licu, zaputio se u gradove Europe unazad nekoliko godine, uživajući u svakom trenutku. Uz sve što je postigao, ne čudi da se usudio putovati i na velike staze.

“Vodim intenzivan društveni život. Putovanja su jednostavno dio mene. Obožavam putovati, pogotovom svojim autom, i to čim se ukaže prilika i mogućnost. Za sada sam proputovao pola Europe. Želja mi je da otiđem i na Novi Zeland i Australiju. Pogledao sam mnoge dokumentarce, proučio karte, pročitao neke knjige. Sad samo da se poklopi vrijeme, a naravno i financijska situacija“, rekao je.

Kako živi život s invaliditetom otkad zna za sebe, upravo ima kao takav puno iskustava, na osnovu kojih na kraju svega može poručiti OSI populaciji: "Nikada ne odustajte! Vjerujte u sebe i što je najvažnije – cijenite samog sebe! Sreća je relativna i polazi iz svake osobe ponaosob. Tako je i s prihvaćenošću. Bitan je stav samosvjesnosti vlastitog stanja i svojih limita. Možemo biti sretni kad naučimo s vremenom iz negativnih stari izvlačiti ono pozitivno. Ja sam se usudio u mnogim stvarima. Što da kažem nego da se usudite i vi. Vjerujem da vas čekaju predivni trenuci.“

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 07.11.2016