„Svakoga pozdravi, svakome ozdravi, uljudno se nasmiješi, pomozi onome tko pogriješi“, to je geslo 60-godišnje Slavice Pintarić iz Varaždina koja unatoč povredi na radu nije odustala od spremnosti trajnog pružanja fizičke i psihičke pomoći osobama s invaliditetom. Ovo je njezina priča

 

„Rođena sam 14.05.1956. godine. Do svoje 33. godine života bila sam potpuno zdrava te radno sposobna sa stalnim radnim odnosom. Doživjela sam povredu na radu, tokom koje je nastao trajni invaliditet. Nakon višegodišnje rehabilitacije i liječenja vratila sam se u tvrtku i zatražila posao prema ostalim sposobnostima za neko lakše radno mjesto. Tu sam se već susrela s nepremostivim barijerama, gdje sam kao invalidna osoba bila odbačena. Usljedila je invalidska mirovina, ali nije me pokolebala u mojem daljnjem životu i radu kao invalida. S nastankom invaliditeta započinje moj takoreći drugi život. Već tokom operacija i rehabilitacija po bolnicama gdje sam tijekom tri godine stekla bogato iskustvo pomažući osobama s invaliditetom, tek sam tada uvidjela što znači biti na zdravim nogama i pomoći osobi u invalidskim kolicima ili bilo kome drugome tko treba pomoć (100% sam invalid , lijeva ruka).

Zacrtala sam si da ću u životu do zadnjeg daha dati sve od sebe pomažući potrebitima. Godine 2000. uključila sam se u Udrugu distrofičara, cerebralne i dječje paralize grada Varaždina gdje još i dan-danas volontiram, te se bavim raznim sportovima (pikado, kuglanje, belot) i gdje postižem jako dobre rezultate. Moja motivacija u životu je geslo koje sam si ja zacrtala još davne 1982. godine kad sam boravila u Ljubljani na operaciji i kasnije u njihovom Zavodu za rehabilitaciju Soča gdje sam se susrela sa osobama najtežeg invaliditeta koji nikada nisu tražili previše pažnje, ali svaka pomoć (razgovor, ili djelo) me je potpuno preobrazilo u osobu kakva sam i dan-danas.

Moje geslo je: Svakoga pozdravi, svakome odzdravi, uljudno se nasmješi, pomozi onome tko pogriješi.

Počevši se baviti sportom (pikado i kuglanje) za osobe s invaliditetom, postižem jako dobre rezultate na lokalnoj razini a i na državnoj. Na sportskoj rekreaciji među invalidima počela sam igrati 2003. godine. Od tada pa sve do 2015. godine svake godine sam bila na samom vrhu sa rezultatima. Kruna svega toga bila je što sam 01.2.2016. proglašena sportašicom godine osoba s invaliditetom grada Varaždina. Od 2000. godine trener sam bočarskoj ekipi osoba cerebralne i dječje paralize Varaždin. Baveći se već više od desetljeća sportom, druženjima sa osobama s invaliditetom stekla sam bogato iskustvo u prijateljstvu od Županje do Pule gdje svake godine susrećemo jedne te iste ljude, tako da se radujem svakom novom susretu sa tim ljudima. Veoma sam žalosna kad dođemo na neke utakmice boćanja pa moramo minutom šutnje odati počast preminulom članu neke ekipe, pogotovo ako je to dijete.

Nisam previše razočarana kada sam kao invalidna osoba neprihvaćena, odbačena pa se pitam da li smijem biti razočarana jer nisam u statusu osoba s kojima radim. I najmanje dobro djelo koje napravim nesebično me ispunjava i ne osvrćem se za onim što je prošlo. Ta svakodnevna mala razočaranja vode me kroz život i potiču da se sve više osvrćem na potrebe osoba koje trebaju moju pomoć.

Moja poruka osobama s invaliditetom je da se ne treba predavati već prema svojim mogućnostima se uključiti u aktivni život u zajednici (da li sport, druženja, rad u udrugama). Uvijek se nađe neki hobi da se zabaviš. Uz sport, obožavam svoje kućanstvo, obitelj, veliki vrt gdje si puno puta hladim glavu ako je nešto pošlo naopako na utakmici. Volim druženje s umirovljenicima i prijateljima koliko mi to vrijeme dopušta. Za mene ne postoji riječ nemoguće jer u mojem životu Bog ima posebno mjesto i uz njegovu pomoć  to prenosim osobama s kojima radim, s kojima se družim, kojima pomažem i to vam se onda kaže da je to kao dar s neba, moć pozitivnog mišljenja. Volim se puno smijati i taj svoj smijeh prenosim na invalidne osobe pored sebe i umnogome pozitivno utječe kako na fizičko tako i na psihičko stanje. To vam je kao ventil koji oslobađa osobe od negativnih osjećaja, srdžbe, agresivnosti ili čak i treme (pogotovo pred utakmicu).

Tekst i foto: Domagoj Glažar

Objavljeno: 20.06.2016