"Zbog bolovanja oduzima mi se 1.400 kuna za deset dana, a mjesečno dobivam 2.760 kuna. Što mi onda ostaje?", pita se Zagrepčanka s tjelesnim oštećenjem, trenutačno na stručnom osposobljavanju

S. K. molila je da joj se zaštiti identitet jer se "plaši reakcija kolega na poslu"

“Nezadovoljna sam što mi se za vrijeme bolovanja oduzima prevelika svota novaca – čak 140 kuna po danu, što uključuje i prijevoz, a zbog zdravstvenog stanja nisam u mogućnosti ponekad raditi. Ako mi liječnik opće prakse ili specijalist da mišljenje da moram ostati doma mirovati, jer prošla sam stanja koja mi onemogućuju hodanje, onda moram slušati. Zbog bolovanja oduzima mi se 1.400 kuna za deset dana, a mjesečno dobivam 2.760 kuna. Što mi onda ostaje? Da nemam roditelje kako bih živjela, i to u gradu koji je iznimno skup?”, požalila se ovih dana 25-godišnja Zagrepčanka S.K. (25), koja se nalazi na stručnom osposobljavanju u jednom od gradskih ureda pa moli da joj identitet ostane zaštićen.

Kako se naglo razboljela još u srednjoj ekonomskoj školi, prošla je tri punktiranja kralježnice bez anestezije u dobi od 17. do 24. godine. Zbog krivog je postupka u bolnici kao posljedicu zadobila jake bolove i slabije pokrete, zatim operaciju slijepog crijeva prošle godine uz opću anesteziju te operaciju žlijezde pod lokalnom anestezijom. Također joj je i stradao vid. Rehabilitaciju nikada nije koristila niti je prošla postupak utvrđivanja tjelesnog oštećenja. Štaku koristi kod kuće i kad ide u šetnje uslijed bolova, ali na posao se ne usudi, jer je shvatila “da se bolesti ponekad moraju skrivati da bi opstao”. Trebala bi obaviti još jednu operaciju, ali zbog zasnivanja radnog odnosa nema mogućnosti.

Iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje saznajemo da je Zakonom o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti propisano da se isplaćivanje novčane pomoći obustavlja korisniku ako nastupi privremena nesposobnost za rad. Sukladno navedenom,, osobama koje se nalaze na stručnom osposobljavanju novčana pomoć i putni troškovi isplaćuju se razmjerno broju dana prisutnosti, a na temelju liste prisutnosti koju poslodavac dostavlja HZZ-u, najkasnije do petog u mjesecu za prethodni mjesec.

“Ukoliko polaznik na osposobljavanju nije prisutan iz razloga bolovanja, medicinskom dokumentacijom potvrđuje poslodavcu razlog izostanka s radnog mjesta, a visina isplate novčane pomoći i putnog troška izračunava se sukladno broju dana za koje je polaznik bio prisutan na stručnom osposobljavanju, odnosno umanjuje se za dane bolovanja. U tim slučajevima novčana pomoć obračunava se na način da se ukupan iznos novčane pomoći podijeli s ukupnim brojem radnih dana u predmetnom mjesecu te se dobiveni iznos pomnoži s brojem stvarno odrađenih dana u tom mjesecu. Na isti način računa se i putni trošak”, poručuju iz HZZ-a.

Za vrijeme nekoliko mjeseci rada doživjela je negodovanje od strane nadležnih i od kolega što “već koristi bolovanje, a tako je mlada i tek je došla”. Ima mogućnost raditi i uz osobe s invaliditetom, međutim “svačije ponašanje ovisi o njegovu karakteru, a ne o invaliditetu”, tako da nailazi na različite ljude - nekad ljubazne, a često puta i neugodne.

“Bojim se ovog okrutnog sustava i sistema, pogotovo kad gledam u budućnost, a što se opet tiče i natalitetne politike u ovoj zemlji. Vidim da i druge kolegice, koje su dosta starije od mene i već dugo su u neprekidnom radnom odnosu, bez obzira na njihov invaliditet, ne mogu dobiti bolovanje. Bojim se biti bolesna, a kao da me išta pita. Zbog toga se dovodi u pitanje i raskidanje Ugovora, ali i mogućnost stalnog zaposlenja. Pitam se kakve su moje šanse kad se već sada tako sa mnom postupa. Mnogi volonteri nakon što su odradili stručno zapošljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, i to za naknadu koja je bila prije 1.600 kuna, već godinama ne mogu dobiti stalno zaposlenje. Konstantno se javljaju na natječaje, čak prođu pismene provjere, idu na intervjue, i onda kad se treba odlučiti – ništa, uvijek izvise. A godine prolaze samo tako”, nastavlja.

Kako prošle godine nisu oduzimani iznosi za vrijeme bolovanja kao ove godine kod volontera, razjašnjena je i ta dilema od strane HZZ-a: “Do ove godina prema ugovoru obveza poslodavca bila je da zadnji dan u mjesecu javi prisutnost i većina ih je javljala da su osobe odradile propisane dane, a tek bi naknadno javljale bolovanja. tj. odsutnost zbog privremene nesposobnosti te Zavod nije imao mogućnosti retroaktivne primjene uskrate isplate. Stoga je promijenjen rok za javljanje o prisutnosti i izvršenim obvezama koji su sada do petog u mjesecu za prethodni mjesec.

Zanimalo nas je radi li se nešto po pitanju da se ne oduzimaju tolike svote kod volontera koji su bolesni, čija su primanja ionako niska, na što je Zavod odgovorio da je “bez obzira na socijalnu osjetljivost i nastojanja primjene povoljnijih uvjeta za korisnike mjera u obavezi izvršavati naloge i preporuke tijela nadzora te provoditi Zakone koji definiraju provođenje mjera aktivne politike zapošljavanja”.

Slika nezadovoljstva u društvu odražava se na entuzijazam mladih. Onaj polet što se dobije šansa za bilo kakav rad, često se izgubi kad se čovjek mora suočavati s problemima koji po mnogima nisu riješeni na razini sustava. Preostaje mu da se pomiri, ali dokle će moći sve izdržavati!? Bolest dođe neočekivano, i umjesto da se izlazi u susret takovim osobama, mnogi doživljavaju diskriminacije.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 31.05.2016