Anton Živković: Kao osoba s invaliditetom želim osjetiti toplinu barem za ove blagdane

Osoba sam sa stopostotnim invaliditetom i znam kroz koje sam sve situacije prolazio, tako da mogu procijeniti ono što bi svaki čovjek mogao poželjeti

 

Budući da sam duži niz godina pratio više poznatih humanitarnih udruga, smatram da većina osoba s tjelesnim invaliditetom ne traže ničiju pomoć. Jednostavno traže mali znak pažnje.

Koliko bi značilo prisustvo volontera koji su uvijek spremni sa svojim pričama skrenuti pozornost na pozitivu, pogotovo za vrijeme nadolazećih blagdana. Koliko bi nekome od osoba s invaliditetom, onim starijim i nemoćnim pogotovu, bilo od plemenite geste čak i čuti i jedan poziv s pitanjem 'a kako ste danas?'

Iz svoje osobne perspektive mislim da bi svaka osoba s invaliditetom, a to se također odnosi na starije i nemoćne, bila zadovoljna i veselija da ih posjeti fizički zdrava osoba koja će im ispričati svoje priče i zbivanja tako da im skrenu negativnu vibru 'ne misleći na svakoga' koju prolaze svakodnevno, kroz cijeli život.

Osoba sam sa stopostotnim invaliditetom i znam kroz koje sam sve situacije prolazio tako da mogu procijeniti ono što bi svaka osoba poželjela: barem osjetiti toplinu kroz nadolazeće blagdane.

Poštovani, poslao bih apel svim humanitarnim udrugama i njihovim volonterima da razmisle o mojoj priči. Ugodni blagdani.

Piše: Anton Živković

Objavljeno: 18.12.2015

 

Povezane vijesti

Moja priča: Ana Vuljanić

Ako osvijestimo svoje potencijale i predano radimo na ostvarivanju zadanih ciljeva sve je moguće, što je dokazala i Ana Vuljanić, kondicijska trenerica i gluha sportašica

Moja priča: Ana Marija Miškulin

"Roditelji su mi alkoholičari, vrijeme koje sam i provela kod kuće bilo je neopisivo strašno. Ležala bih u zatvorenoj sobi ovisna o njihovoj dobroj volji. Ponekad i par dana ne bi ušli, ali i to je bilo lakše podnijeti od batina, vrijeđanja, zlostavljanja, štakora, miševa i straha", kaže d ...

Moja priča: Ana Kotur

Diskriminacija osoba s invaliditetom na tržištu rada očito je uobičajena praksa na ovim prostorima. Donosimo priču urednice portala Ukljuci.in, djevojke s cerebralnom paralizom iz Banje Luke, kojoj diploma pravnice nije otvorila nove perspektive, kako se nadala, nego pred nju stavila nove barij ...

Moja priča: Alen Kasumović

On je slikar, student Akademije likovnih umjetnosti, usto i fotograf, bivši hokejaš u kolicima, ali iznad svega mladić koji svojim optimizmom i pogledom na svijet može poslužiti kao primjer onima bez invaliditeta koji su nesretni stoga što životu samom traže 'dlaku u jajetu'

Moja priča: Ana Sršen

"Ne smiješ sam sebe ograničavati i dozvoliti okolini da misli kako ti to ne možeš ili da te netko sažalijeva. Ako sam ne dokažeš da vrijediš nitko te neće prepoznati", kaže uz stalo optimistična djevojka s cerebralnom paralizom

Moja priča: Ana Bulut

"Osobe s invaliditetom moraju dati svoj maksimum i pokazati se ravnopravnima s ostalima, jer tko će nam pomoći ako se sami ne izborimo za sebe? Sve što se događa, događa se s nekim razlogom, i zato uživajte u životu", poruka je studentice Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu

Moja priča: Anamarija Lizačić

Talentirana glazbenica i pjevačica, pjesnikinja, trofejna plivačica koja je usto trenirala tenis, stolni tenis, jahanje i biciklizam. U tri godine bavljenja biciklizmom osvojila je tri zlatne medalje. Tko bi se usudio nakon Anamarijine priče ustvrditi da invaliditet znači ograničenje!?