Stvarno ne znam što mi je najteže. Ja nisam zaposlen pa da znam kako je to kada ti šef nadzire svaki korak, nisam oženjen i ne znam kako je to kada se posvadiš sa ženom, ne mogu hodati pa ne znam kako je to kada te koljena bole, meni novac nije toliko važan, tako i ne znam kakvo je to opterećenje kada nemaš za egzistencijalni minimum

 

Ne, nisam niti riječi napisao taj dan, tog 3. prosinca kad se obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Taj dan nigdje nisam, na bilo koji način, ukazao na izazove osoba s invaliditetom. Nisam mogao protiv sebe, nisam znao što bih odgovorio na pitanje na koje svi odgovaramo, nisam mogao dopustiti da izazov invalidnosti bude samo jedan dan vidljiv.

A i zašto bih ja 3. prosinca pisao o osobama s invaliditetom. Toga dana uglavnom govore i pišu svi i sve, pa zašto bih ja kvario tu idilu. Baš taj dan, kad javnost od nakaradnog sustava, koji muči više od pola milijuna hrvatskih građana, odgovor traži kroz samo jedno pitanje: što je to najteže osobama s invaliditetom?.

A taj dan ja sam htio biti gospodin, htio sam da me pitaju kako sam, hoćemo li na kavu, koju knjigu čitam, koji sam film zadnji pogledao. Želio sam da me pitaju uživam li u lijepom danu, jesam li zaljubljen. Htio sam da me pitaju o političkoj situaciji u zemlji, o modnim trendovima, o ugostiteljskoj ponudi u gradu, o turizmu, htio sam da me pitaju o svakodnevnom životu. Ali svi mi, koji smo ili rođenjem ili oboljenjem ili stradanjem primili poruku kako naše životno putovanje ima dodatne sadržaje, očito možemo odgovarati samo na jedno pitanje - što vam je najteže?

Ne znam što mi je najteže, možda to što nemam mogućnost popiti kavu na rivi sa prijateljem jer će mi možda trebati toalet koji mi nije prilagođen, možda pogledi koji me uporno podsjećaju kako sam osoba s invaliditetom, kako sam samo zbog toga drugačiji. Ne znam, stvarno ne znam što mi je najteže. Ja nisam zaposlen pa da znam kako je to kada ti šef nadzire svaki korak, nisam oženjen i ne znam kako je to kada se posvadiš sa ženom, ne mogu hodati pa ne znam kako je to kada te koljena bole, meni novac nije toliko važan, tako i ne znam kakvo je to opterećenje kada nemaš za egzistencijalni minimum.

Gospodo, ja i mnoge druge osobe s invaliditetom 365 dana u godini odgovaramo na pitanje – Što je to najteže osobama s invaliditetom? - ali nitko nas ne čuje, nitko nas ne razumije, naše sugestije i prijedlozi su nevidljivi. Mi kao da smo vanzemaljci, kao da smo sa nekog drugog planete i moramo biti sretni sa mrvicama. To nije naš izbor, to nije naša volja. Naš izbor je živjeti, a ne postojati, naš izbor je ne odustajati, boriti se, a ne prosjačiti i moliti. Mi ne trebamo milostinju i beneficije i to vam svaki dan uporno poručujemo, i mišlju i djelom i govorom. Zato nas ne pitajte što nam je najteže. Svakome je njegovo najteže, bilo da netko živi izazov invalidnosti, bilo da nema takvih izazova, uvijek postoji nešto što nas opterećuje.

Zato vas molim, gospodo, na svjetski dan osoba s invaliditetom bilo bi nam zadovoljstvo kada bi imali volje i popili s nama kavu, bilo bi nam zadovoljstvo kada bi bar taj dan pričali o ljepotama života. Bilo bi nam zadovoljstvo da zajedno odemo u kazalište, na neki domjenak, ali taj dan nemojmo o teškim temama. Pokušajte razumjeti kako se samo na jedan dan pokušavamo odmoriti od izazova invalidnosti, od svakodnevice koja nam je povjerena, pokušajte razumjeti kako želimo taj dan osjetiti da nas doživljavate kao prijatelje, kao osobe s velikim potencijalom.

Bila bi nam radost da nas prepoznate kao dio zajednice koja se taj dan odmara, a za ovo pitanje "što je to najteže osobama s invaliditetom“ imate 364 dana u godini. Pa pitajte, pišite, govorite, snimajte, radite što hoćete, ali 3. prosinca je Međunarodni dan osoba s invaliditetom u kojem se želimo zahvaliti svim dobrotvorima koji su nam svakodnevna pomoć, podrška, utjeha.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 10.12.2015