"Invaliditet ne smije biti izlika niti društvu, a niti samim osobama s invaliditetom da zbog neuspjelih pokušaja ostvarivanja jednakosti odustanu od daljnje borbe", piše pravobraniteljica Slonjšak povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom

 

Unatoč proklamiranom prihvaćanju prava osoba s invaliditetom i napretku u implementaciji Konvencije o pravima osoba s invaliditetom u javnom prostoru Republike Hrvatske, ne možemo biti zadovoljni položajem osoba s invaliditetom u ostvarivanju njihovih ljudskih prava.

Za postizanje njihove pune jednakosti vrlo često nisu presudna materijalna sredstva, iako osobe s invaliditetom i njihove obitelji često žive u oskudici. Gospodarsko stanje države ne može biti isprika za ono za što novac nije presudan – prije svega to je svijest o stvarnim i potencijalnim sposobnostima osoba s invaliditetom. U hrvatskom društvu ne postoji svijest o bogatstvu različitosti i mogućnosti da se isti ciljevi ostvaruju na drugačiji način i da se, na primjer, osobe ne isključuju u potpunosti iz svijeta rada kad ne mogu više obavljati sve zadatke nego da im se omoguće fleksibilni načini rada kroz koje bi i dalje mogle ostvarivati svoj radni potencijal. Različitost se često puta negativno percipira kao manjkavost i nesposobnost, pa i kao balast društva.

Upravo negativni stavovi, predrasude i nepriznavanje jednakih mogućnosti dovode do isključivanja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju iz društva na svim razinama. Pri tome se za neuspjeh društva da ispuni potrebe svih svojih članova okrivljuju teškoće osoba s invaliditetom. To se događa svaki put kad kažemo: Mi bismo ih uključili samo kad bi oni mogli. Takav stav zaboravlja da smo konstruirali prijevozna sredstva i izgradili građevine u koje ne mogu svi ući ili da tražimo da se netko odseli iz svog doma kako bi potrebnu podršku dobivao ondje gdje je pružateljima to lakše izvesti. Takvo stanje u društvu ugrožava ne samo osobe s invaliditetom nego sve građane.

Nejednakost i neprihvaćanje su vidljivi iz mnogih pritužbi koje Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom upućuju osobe koje samo zbog invaliditeta ne mogu na jednaki način kao ostali građani koristiti osnovna ljudska prava kao što su pravo na izbor načina života, mjesta boravka pa i prostora namijenjenih općoj populaciji. Zbog toga je veliki broj osoba s invaliditetom prisiljen živjeti u institucijima. Situacija je u tom području posebno teška za osobe s intelektulanim i psihičkim teškoćama.

Istovremeno trošimo nesrazmjerna sredstva za socijalnu zaštitu i naknade, a premalo se usmjeravamo na uspostavu modela koji bi poticali autonomiju, aktivnost i uključenost osoba s invaliditetom od obrazovanja do zapošljavanja. Upravo je uključivanje osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju od predškolskog odgoja, preko osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja preduvjet za njihovu uključenost u odrasloj dobi.

Invaliditet ne smije biti izlika niti društvu, a niti samim osobama s invaliditetom da zbog neuspjelih pokušaja ostvarivanja jednakosti odustanu od daljnje borbe.

Anka Slonjšak

Objavljeno: 03.12.2015