"Mislim da bi se osobe s invaliditetom trebale same uključiti u društvo te se puno više zalagati za svoja prava. Za predrasude ljudi prema nama ponekad smo i sami krivi, jer se ne trudimo u potpunosti pokazati svoje kvalitete", kaže mladić koji je invaliditet stekao još kao dvogodišnjak, stradavši u požaru

 

Dok brojni mladi odlaze iz Hrvatske u potrazi za egzistencijom dostojnom čovjeka, dvadesetogodišnji Mijo Pejić želi ovdje stvoriti vlastiti dom. Invaliditet mu je odredio životni put kao dječaku. Slušamo o integraciji djece s teškoćama u razvoju, a svjedočimo da društvo izolira i mlade s invaliditetom koji, iako steknu zanimanje, ostaju ovisni o obitelji.

Sramežljiv mladić koji mirnim glasom govori da je kao dijete stradao u požaru. Imao je samo dvije godine kada mu je uz teške opekline amputirana desna ruka.

"Na lijevo uho ne čujem i ne znam razlog, a nemam ni desnu ušku", priča Mijo. "Veliki dio desne strane tijela mi je u ožiljcima od opeklina, a od lijeve ruke ostao je samo jedan prst potpuno neoštećen. Odrastao sam kao ostala djeca, svi su me dobro prihvatili i pomagali mi kad je trebalo.

Sa trinaest godina preselili smo iz Bosne u Zagreb radi mog školovanja. Srednju školu završio sam u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, smjer grafički tehničar pripreme. Planirao sam ići na fakultet, ali nisam položio višu razinu matematike i tada sam odustao.

Nailazim u svakodnevnom životu na sitne probleme, ali snalažljiv sam i uvijek nađem način da sam uradim većinu stvari. Nekome sitnica, meni je teškoća rezanje kruha i mazanje paštete. Sretan sam jer sam brinem o sebi, primjerice, mogu se sam istuširati, obući i mnogi nikada neće osjetiti koliko to puno znači. Istina je da nemam puno prijatelja kao neki, ali znam da imam prave prijatelje kojima je stalo do mene. Vole me baš ovakvog i sretan sam sa svojim društvom, jedino sam previše sramežljiv.

Mislim da bi se osobe s invaliditetom trebale same uključiti u društvo i svijet te se puno više zalagati za svoja prava. Za predrasude ljudi prema nama ponekad smo i sami krivi, jer se ne trudimo u potpunosti pokazati svoje kvalitete u skladu sa svojim mogućnostima. Ima još mnogo osoba s invaliditetom koje koči njihov invaliditet i nemaju dovoljno hrabrosti da se iskažu. Vjerujem da se predrasude smanjuju, a to će doprinijeti našem boljem položaju i polako razbiti brojne strahove. Korijen problema vidim u neznanju ljudi i nedovoljnoj educiranosti o nama koji živimo s invaliditetom."

Na Sljemenu je Mijo 2013. godine bio zlatan u veleslalomu. Na nekoliko nogometnih turnira, na kojima je sudjelovao s Centrom Dubrava, osvojio je medalje i pehar kao najbolji igrač 2011. godine.

"Za mene je uspjeh što sam završio srednju školu i tečaj ECDL-a. Postignuća s kojima još uvijek čekam da napravim korak prema samostalnosti. Volim zanimanje za koje sam završio školu, grafički tehničar i volio bi to raditi. Izrada kalendara, vizitki i slično. Vješt sam na računalu i odličan u engleskom jeziku. Bilo bi to vrhunac u mom postojanju da mi se javi poslodavac koji će mi dati priliku da pokažem svoje znanje i volju. Dokazat ću se kao savjestan djelatnik. Nemam radnog iskustva, nisam u mogućnosti raditi posao koji traži fizički napor, a zahvalan sam za svaku ponudu koju ću moći realizirati. Molim da me potražite na broj 092 188 87 96 i uvjerite se da mi možete vjerovati", zaključuje Mijo.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 07.08.2015