Pišem o ženama s invaliditetom koje ostaju nevidljive - jer su takav izbor za njih napravili drugi ljudi, ne one same

Ana Kotur

Kad budete čitali ovu priču, ne gledajte u mene. Mene ima, dovoljno i previše. I ne razmišljajte o meni, kad mišem prelazite na drugi tab na vašem pretraživaču. Mene ste sreli, ili ćete me sresti nekad.
Želim da razmislite o ženama kojih nema. Žene kojih nema svjedoče da nismo ni na početku.

Prije nešto više od godinu dana upoznala sam ženu zbog koje mi se promijenio pogled na ženu s invaliditetom. Ona nije uspješna, ona nije mlada, ona nije u središtu medijske inspirativne pornografije kojom se obično na površinu izvlače oni malo prihvatljiviji oblici invaliditeta. O njoj su svi šutili.

Živjela je u jedva 40 kvadrata pozajmljenog stana, s majkom. Iza sebe je imala razoren brak. Nasilje u braku. Dijete koje nije mogla vratiti na pravi put. Više je sličila neuhranjenoj ptici nego jednoj ženi, majci ili baki.
Prvi put kad sam je ugledala, prvi put kad sam čula ono što je ona bila, pomislila sam da bi je svako moje pitanje dotuklo. Da bi svako bilo suvišno i da bih ja kao netko tko je došao pitati je da svoju priču ispriča zbog drugih, bila više nego nakaradna u pokušaju da pokažem ono što ona jeste.
Ona je tu priču ispričala. Ja sam je zabilježila. Otplakala niz put kući. Ja sam imala gdje se vratiti, ja sam znala da ću opet izaći iz kuće, da ću svako jutro ustati i moći nešto napraviti. Ne zbog toga što fizički mogu, već zato što ste me vidjeli. Ili ćete me vidjeti.
Ona, s druge strane, nije znala što će sutra. Kad će opet biti među ljudima. Kad će joj netko posuditi ili dati neki novčić na onu njezinu bijednu tuđu njegu i pomoć, da bude negdje. I kad će nerko od njezinih prijatelja moći je povesti sa sobom među ljude.
Onda sam upoznala još jednu Nju. Nju, jedva prisutnu bilo gdje osim u svoja četiri zida, s kojom je neka od mojih prijateljica imala usputan kontakt. Nju, jedva školovanu, jedva rehabilitiranu, u jedva čistom stanju. Ne zato što Ona sama ne može, već zato što nema nikakve uvjete.
Pa je došla još jedna Ona. Slušam je neki dan, kaže, kamo puste sreće da je imala priliku kao djevojčica više biti među ljudima. Možda da se više i rehabilitira. Roditelji nisu dali. Željela je, nisu dali. Ipak je ona to što jeste, rekli bi. Selo će svašta reći. A i košta to.
A sad, sad tragam za njima. Viđali su ih ljudi kao što sam ja, ljudi u bijelim mantilima i svi oni koji se bore za njihova prava. I nitko ne zna da mi kaže gdje su neke od njih.
Baš zato što ne znaju, a pričaju o njima, zato sad kažem koliko ih nema. One kojih nema su one kojih se sve tiče, one kojih nema su one o kojima se odlučuje, one koje vam nikad riječ nisu rekle su bitne. Bitnije od mene i svih kao što sam ja, koje stalno pozivate na konferencije, seminare, okrugle stolove, treninge i sa njima sudite o turističkoj ponudi hotela.
Kad svi zajedno budemo znali da odgovaramo njima, o kojima se ne piše, o kojima se ne priča, koje i ne znaju ni tko su ni što su, ni koliko mogu, a da žele nisu ni pokušale, onda ćemo svi raditi svoj posao.
Nisu one tu zbog mojih i vaših projekata, nisu one tu zbog vaših i mojih organizacija, nisu one tu zbog nas.
I kad one postanu one s kojima se razgovara, a ne one koje se zaboravlja, znat ćete da ste na pravom putu.
I kad pomislite da je ovo previše za vaš želudac, i da nemate načina da ih jednu po jednu izvučete iz korova u koji nisu dospjele svojom krivicom, slobodno se okrenite svojim inspirativnim pričama o inspirativnim ženama podobnim i prihvatljivim za žabokrečinu u kojoj živimo, jer vam je tako lakše. 
One se neće uklopiti ni u jednu statistiku, ni u jedan okrugli stol, ni u jedno natjecanje uspješnosti koje postavite u okvirima invaliditeta.
One se neće uklopiti u vašu namjeru da od donatora izvučete sredstva, neće biti baš one zbog kojih vaša udruga uvodi sasvim novi pravac u pristupu pitanju invalidnosti, iako desetljećima pričate isto što i drugi i niste došli nigdje.
I kad sljedeći put izjavite da ste u nečemu uspjeli, ugrizite se za jezik, veliki borci za prava žena s invaliditetom. Na početku ste i vi i ja.
Zato sam i pisala o njima.
Zbog vas takvih, ja njima skidam kapu jer uopće opstaju.

Ana Kotur / ukljuci.in

Objavljeno: 29.06.2015