"Mrzim kada mi ljudi kažu da me ne vide kao osobu s invaliditetom. Zašto me ne bi vidjeli kao osobu s invaliditetom? Invaliditet ne mora nužno imati negativne konotacije“, kaže Susan Sygall, izvršna direktorica Mobility International.

 

Susanina majka duboko je vjerovala da žene i djevojke trebaju sve raditi, pa je i Susan uvjerena da je podrška koju je imala u krugu obitelji dosta utjecala na nju.

Željela se školovati u Coloradu, jer su je, kao skijašicu, privlačile tamošnje planine.

"Nisam poznavala osobe s invaliditetom, ali me veoma interesirao rad s OSI populacijom“, prisjeća je ona.

Studirala je rekreacijsku terapiju i tijekom studija doživjela prometnu nesreću.

"Našla sam se u situaciji da sam od osobe koja je u učionici pričala o osobama s invaliditetom, postala osoba s invaliditetom“, kaže Susan.

Vodila se onim što joj je majka govorila – svaki dan je bogatstvo, pa je od onoga lošeg što joj se dogodilo napravila nešto pozitivno.

Najveći izazov joj je bio – kako pronaći sebe i zadržati pozitivan osjećaj 'vlastitog ja'.

"Ja sam paraplegičar? Što je to, možete li to spelovati?“, pita se Susan, koja se do tada nije susretala s paraplegičarima.

U to doba nije bilo filmova o osobama s invaliditetom, niti je bilo uzora na koje bi se osobe sa invaliditetom mogle ugledati.

Neki od izazova s kojima se ova žena susretala bili su  da nije mogla dobiti posao jer je u kolicima ili nije mogla u podzemnu željeznicu, je nije bilo liftova za osobe u kolicima

"Nije invaliditet tragedija, već život osoba s invaliditetom koje nemaju mogućnosti“, misli Susan.

Susan je počela raditi kao aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom dok je bila na Univerzitetu Berkley.

"Tu sam osnovala rekreacijsku grupu, jer sam mislila da osobe s invaliditetom ne trebaju ići na specijalno terapijsko plivanje, već na obični bazen, s prilagođenim liftom. Ili, ako želite ići na jahanje – izgradit ćemo rampu i trenirati konja da zna glasovne komande, možda i dizajnirati sedlo za kvadriplegičare“, priča Sygall.

Susretala se i s pitanjima poput 'je li opasno to što ona želi staviti osobu s invaliditetom na konja', i tome slično.

"Ljudi s invaliditetom su se šalili – svatko ima pravo da slomi vrat dva puta“, kaže ona.

Susan je 1977. sudjelovala u povijesnim demonstracijama u San Franciscu, koje su vodile do toga da prvi zakon o pravima osoba s invaliditetom bude usvojen u SAD-u.

To je bio početak OSI pokreta, tada su naime osobe s invaliditetom prvi put ujedinjene radile na zakonskim rješenjima. Na stotine njih su preuzeli zgradu Službe za medicinsku i socijalnu skrb, a mnogi su tu ostali 28 dana. To je bila najduža opsada neke državne institucije i iz nje se izrodio Zakon 504, od kojeg je nastao American Disabilty Act.

Dok je još bila na Berkeleyju, Susan je dobila Rotary stipendiju za studij u Australiji.

Oduševila se oglasom koji je našla u studentskim novinama – svi troškovi su bili pokriveni i djelovalo joj je kao nevjerojatna ponuda.

Nakon godinu dana provedenih u Australiji, stopirala je kroz Novi Zeland šest tjedana i autobusima išla do Indonezije, Malezije i Tajlanda.

"Nije bilo turista, nitko nije govorio engleski, autobusi nisu bili prilagođeni, pa sam puzala u autobus i iz njega. Ljudima je bilo neobično vidjeti nekoga u kolicima, djeca su mi čak prilazila i dodirivala moje noge“, priča Sygall.

Tijekom proputovanja, vidjela je mladića koji je prosio na Tajlandu, a koji je vjerojatno imao cerebralnu paralizu.

"Pomislila sam kako smo svi dio iste obitelji i da nemamo šansu dijeliti informacije i iskustva, strategije, pa sam po povratku kući osnovala Mobility International“, kaže Susan.

Počeli su s malim donacijama od 500 dolara, ali su se sredstva vremenom povećavala te su širili svoje aktivnosti.

Danas je Mobility International prepoznat kao vodeća organizacija za osnaživanje osoba s invaliditetom širom svijeta, a rade to kroz programe razmjene i razvoja.

Imaju Institut za žene lidere s invaliditetom, nazvan WILD Program. Rade na izgradnji samopouzdanja žena s invaliditetom, iorganiziraju izazovne tečajeve i rafting.

"Moto koji koristimo je – glasna, ponosna i strastvena, što utječe na žene s invaliditetom da doista budu ponosne na sebe i traže svoja prava“, napominje ona.

Komponirana je i glazba za ove tri riječi, a žene su napisale i refren za pjesmu, te se ona pjeva na engleskom, arapskom i španjolskom jeziku.

"Možete vidjeti žene iz različitih zemalja koje, možda i prvi put, vjeruju da su zaista vođe, da imaju prava, da će ostvariti neke stvari i da su ponosne na ono što jesu i to je upravo ono što želimo postići“, zaključuje Susan.

Pripremila: Ana Kotur/ukljuci.in

 

Objavljeno: 24.08.2014