PITANJE: I. Nj. (32) Poštovani, otkako sam se rodila nemam vid, no to me nije spriječilo da se ne razvijam kao moja braća i sestra koji nemaju tih poteškoća. Kada ulovim slobodnog vremena, navratim na In Portal kako bih bila upoznata s novostima vezanim za osobe s invaliditetom. Sviđa mi se što pišete za sve vrste invaliditeta.

 

Razlog zašto Vam se javljam: u vezi sam četiri godine a nismo zaručeni. On živi s roditeljima, starijim bratom i njegovom ženom. Njih dvoje su se vjenčali prije dvije godine, a ona je živjela prije toga s njima nekih pet godina. Moj dečko radi, ja studiram i jako se volimo te vjerujem da ćemo se jednog dana vjenčati.

Moji roditelji te najbolja prijateljica su mi i prije govorili kako njihova stambena situacija nije riješena, znala sam da imaju pravo, ali naivno sam mislila kako će se to riješiti, ali nije i vjerujem da ni neće. Razlog je u tome što moj dečko a i njegov brat ne žele otići iz te kuće jer tu su im prijatelji i omiljeni kafić. Meni je to dečko sam rekao, a za njegovog brata mi je rekla njegova žena još kad sam s njom pričala. Ona je sad posebna priča. Na početku kad sam ja rijetko dolazila, pozdravila me i tu i tamo bi nešto pričale. Sada je takva napeta situacija da ne razgovaramo. Moram napomenuti da sam uvijek bila pristojna prema njoj, a dečkova mama mi je rekla da je postala ljubomorna na mene.

S dečkovim roditeljima sam dobra. Kuća glasi na njegove roditelje, obična prizemnica, s neuređenim tavanom. Uopće se ne mogu zamisliti da živimo pod istim krovom, jedna kupaona, mali prostor, a kada razmišljam o tome uopće ne nalazim rješenje jer nitko ne želi otići otamo. Moj dečko mi je kroz šalu znao spomenuti da dođem k njima, ali ja sam mu i sama rekla da to ne bi bilo dobro. Njegovi to primjećuju, ali se time ne opterećuju jer je njihova kuća, a starijem bratu i šogorici ništa ne mogu jer im oni pomažu kod plaćanja režija. Kada bi dečko i pristao da odemo, on ima pravo tražiti pola svega kao nasljednik, a onda ću ja postati kriva za sve, zato se brinem za našu budućnost. Ne želim ulagati jednog dana u nešto što nije moje, jer mi se to neće priznati. Ovo sam sve rekla dečku, a njegov odgovor glasi da se time ne zamaram i da imam mjesta kod njegovih. Naučena sam zbog situacije u kojoj jesam da unaprijed moram sve isplanirati kako bih mogla što bolje funkcionirati i biti samostalna. Pretjerujem li oko situacije u kojoj smo dečko i ja trenutno? Trebam li vjerovati da će se stvari posložiti kako želim kada budemo u braku?

ODGOVOR: Draga djevojko, lijepo je znati kako ste usprkos poteškoća (invaliditeta) postigli toliko toga, kako Vas ništa ne sprječava živjeti život punim plućima, voljeti i vjerovati u brak. Iz pisma je vidljivo da razmišljate zrelo i odgovorno. Tome Vas je naučio život, kako kažete. Odlično funkcionirate i samostalni ste, što je za svaku pohvalu.

No, vratimo se razlogu zbog kojega nam se obraćate.

Poštovana, četiri godine veze je dovoljno dugo razdoblje za mogućnost upoznavanja svoga dragoga, za snimanje postojeće situacije u njegovoj obitelji, za detektiranje mogućih izvora problema, ... a Vi ih intuitivno osjećate. I mislim da ste u pravu.

Iluzija je vjerovati da će se ulaskom u brak nešto riješiti samo od sebe, tj. da će se stvari već nekako posložiti.

Ako već sada osjećate određenu napetost i neprihvaćanje od strane buduće šogorice, kako se onda nadati da će poslije biti bolje?

Neadekvatan, skučeni prostor u kojemu bi živjele tri obitelji, može itekako biti izvor stresa i vrlo brzo može postati uzrokom poremećenih obiteljskih odnosa, a onda i poteškoća u bračnom odnosu. Vjerujem da to nije nikome u interesu.

U slučaju proširenja obitelji, tj. rođenjem djece, situacija bi se mogla dodatno zakomplicirati.

Zato poštovana, nemojte odustati, dapače, inzistirajte o tome razgovarati sa svojim dečkom. Dobro je unaprijed se dogovoriti oko zajedničkoga života, razgovarati o što više tema i područja, usuglasiti stavove i mišljenja, donijeti konkretne odluke.

Prije ulaska u brak potrebno je razjasniti puno toga, a jedno od bitnih pitanja je svakako pitanje stanovanja, kako kasnije ne bi bilo iznenađenja (tipa "nismo znali“).

Nije li potpuno prirodno željeti saviti svoje novo ljubavno gnijezdo, po mogućnosti ne pod istim krovom (tj. u istom prostoru) s već postojećim bračnim parovima?

Osim toga, prije vjenčanja (a ne poslije) bilo bi potrebno utvrditi i slijedeće: kakva vam je financijska situacija; koji su vaši stavovi o djeci, roditeljima, prijateljima; što je s hobijima i aktivnostima mimo posla, izlascima, ..., itd.

Kada se dvoje ljudi odluči za zajednički život i brak, treba im određeno vrijeme prilagođavanja i usklađivanja, a od obje strane se očekuje suradnja (ponekad i kompromisi), obostrano prihvaćanje i razumijevanje. Potrebno je izvršiti određeno prevrednovanje svoga života, postaviti si pitanje prioriteta: „Mogu li svoga muža - ženu staviti na prvo mjesto?“

Stoga, što znači: ne željeti otići iz roditeljske kuće zbog kafića i prijatelja?

Ako uistinu volimo svoga partnera/partnericu najviše na svijetu, ne bi nam trebalo biti teško odreći se nečega njemu/njoj za ljubav. Odustati od nekih svojih želja, ali ne radi prisile, već zato što se volimo i što mi je on/ona na prvom mjestu; radi zajedničkoga dobra.

Želim Vam puno upornosti i sreće u ostvarenju Vaših životnih ciljeva i snova!

 

 

 

 

 

 

 

 

Marijanka Globan, Zadruga 'Martinov plašt'
 

Objavljeno: 03.03.2015