Ova poruka omalovažava moje preostale sposobnosti u odnosu na trčanje. Stoga gospodo ne 'Trčite za one koji ne mogu, već 'Trčimo za one koji to trebaju', piše u svojoj novoj kolumni Ante Raos

 

"Trčimo za one koji ne mogu“, poruka koje me osobno vrijeđa i kao čovjeka i kao osobu koja živi izazov invalidnosti. Ne znam tko su tvorci poruke i koji je njen smisao, ali znam da mene nitko nije pitao može li trčati u moje ime, a ja sam jedan od tih koji ne mogu trčati. Isto tako znam veliki broj i drugih koji ne mogu trčati, a isto nitko im se nije obratio sa pitanjem – mogu li trčati u vaše ime?

Pitam se što se uistinu želi postići ovom porukom. Među onim koji ne mogu trčati, osim raznih osoba koje žive izazove invalidnosti, veliki je broj starih i nemoćnih, ljudis velikom kilažom, osoba s raznim vrstama oboljenja i trudnice.

Možda sam neke i zaboravio, ali brojeći ovako ispada da se trči za većinu građanki i građana. Ako tako gledamo, pitam se onda čemu simbol na plakatu osoba koje žive izazov invalidnosti. Cijeli projekt je humanitarnog karaktera, a, opet, pitam se što je tu humano, osim da netko trči za nekoga. Zamislite poruku "vozimo kolica za one koji trče“. Kakva bi reakcija bila svih onih koji trče?

Nije mi cilj polemizirati niti na bilo koji način naglašavati negativnost poruke, ali činjenica je da kod mnogih osoba koji žive izazov invalidnosti ova poruka stvara negativan učinak. Godinama se zalažem za integraciju, za što veću samostalnost svakog pojedinca, godinama zajedno s mnogim drugima pokušavam ukazati na potrebu prilagodbe zajednice svakom pojedincu, godinama pokušavam ukazati na to kako su osobe s invaliditetom prilika i potencijal zajednice, a onda vam se dogodi da jedan svjetski pokret ponovo sve vraća na početak. To što ne mogu trčati ne čini me čovjekom, niti me čini manje ili više vrijednim, jednostavno isti sam, samo su se moje sposobnosti promijenile.

Danas moji prioriteti nisu trčanje, niti hodanje, niti plesanje, niti nogomet. Moji današnji prioriteti su imati pravo na kvalitetno školovanje, imati pravo na rad, imati mogućnost društvenog života, uživati u životu u skladu sa mojim mogućnostima, a to u ovoj poruci ja ne vidim.

Nedavno je Hrvatski paraolimpijski odbor izašao sa jednom slično porukom kako bi izazvao reakciju javnosti: "Možeš me podcijeniti kao čovjeka, ali ne i kao sportaša“, i to je izazvalo bujicu ali negativnih reakcija, jer ako si me podcijenio kao osobu, podcijenio si me i kao sportaša i pjevača i glumca i kuhara. Mislim kako i ova poruka omalovažava moje preostale sposobnosti u odnosu na trčanje. Stoga gospodo ne 'Trčite za one koji ne mogu, već 'Trčimo za one koji to trebaju'.

Razlika je, vjerujte mi!

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 29.01.2015