"Želim da sa svakim treningom budem bolji, nastupiti na Svjetskom prvenstvu u stolnom tenisu u Pekingu i osvojiti medalju. Uz nastup na Parolimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. godine, dugoročni cilj mi je postati prvi igrač svijeta", kaže sjajni stolnotenisač s mišićnom distrofijom koji je nedavno na Europskom prvenstvu osvojio brončanu medalju

Mladić koji živi aktivnije od velikog broja svojih vršnjaka, unatoč pojasnoj mišičnoj distrofiji,  postiže sjajne sportske rezultate. Zaljubljenik u stolni tenis koji uspješno spaja sport i fakultetske obveze, poticaj za sve one koji loše rezultate opravdavaju nedostatkom vremena. Na nedavnom Europskom stolnoteniskom prvenstvu za osobe s invaliditetomm zajedno s Dinkom Obilinovićem osvojio je brončano odličje u kategoriji muških parova. 

Pojasna mišićna distrofija

"Iskreno, uopće se ne sjećam promjena nakon što sam u četvrtoj godini obolio od pojasne mišićne distrofije. Do jedanaeste godine mislio sam da sam potpuno zdrav, iako se vidjelo da šepam", priča Pavao Jozić.

"Na pitanja vršnjaka ili drugih osoba iz okoline koji je razlog mog šepanja, odgovarao sam da bolujem od distrofije, a nisam ni sam u to vrijeme puno znao o toj bolesti i koliko je ozbiljna i teška", priznaje Pavao.
Mišićna distrofija je progresivna, nasljedna bolest koja uništava mišiće koji kontroliraju pokrete, pa oni propadaju i slabe. Radi se o grupi rijetkih bolesti, kod nekih oblika zahvaćeno je  srce i drugi nevoljni mišići. Roditelj se treba javiti pedijatru ako primjeti da je dijete mlohavo, ima abnormalnu slabost u mišićima, teškoće s disanjem, teškoće s hodanjem, gegajuci hod, abnormalno povećane mišiće potkoljenice. Simptomi koji se mogu pojaviti i u kasnijoj dobi su mišićna slabost, grčevi i ukočenost mišića, slabost šaka, često padanje, nespretnost, gegajući hod te deformacije kralježnice. Pojasna distrofija najčešće se javlja u tinejdžerskoj dobi, pogađa oba spola, uzrokuje progresivnu slabost koja počinje u bokovima i zahvaća ramena, ruke i noge. U ranom stadiju bolesti veliku ulogu predstavlja redovna fizička aktivnost s pasivnim istezanjem pogođenih mišića i zglobova u svrhu sprječavanja bolnih skraćenja zglobova i produžavanja perioda tijekom kojeg oboljeli može hodati. Trenutna istraživanja prognoziraju dobar uspjeh tzv. genske terapije - prijenosa zdravih gena u pogođene mišiće. Ovo liječenje jošje  u eksperimentalnoj fazi.

Misija: Prvi stolnotenisač svijeta

"Djetinjstvo mi je prolazilo kao i ostalim vršnjacima, igranje na ulici i dvorištu, obožavao sam voziti bicikl i tako do osnovne škole. Prvi susret s predrasudama dogodio mi se u četvrtom razredu osnovne škole u Zagrebu,  kada su me navodeći kao razlog moju bolest htjeli isključiti sa tjelesnog odgoja i odlazaka na izlete te nastavu u prirodi. Inzistiranjem mojih roditelja da me ne izdvajaju, učiteljica je organizirala nastavu u skladu s mojim mogućnostima. Negativna iskustva i neprihvačanje prestali su prelaskom u Osnovnu školu „Bogumila Tonija“ u Samoboru. Tamo su znali da treniram stolni tenis i podržavali me kao i kad sam krenuo u Ekonomsko, trgovačku i ugostiteljsku školu Samobor, gdje su svi od moje razrednice Matije Hrkač, kao i ostali profesori, te ravnatelj Franjo Mihalina davali potporu i razumijeli moje potrebe. Treningom sam uvelike popravio svoje fizičko stanje i usporio progresiju distrofije.
U stolni tenis zaljubio sam se gledajući oca kako igra i krenuo na vlastiti poticaj sa osam godina. Danas imam obveze i na fakultetu, ali uz dobru organizaciju pajam uspješno sport i fakultet. Najveća podrška mi je obitelj. Na početku karijere roditelji su financirali moje nastupe na međunarodnim turnirima, do trenutka kad sam ušao u program za mlade i perspektivne te je trošak nastupa na međunarodnim turnirima preuzeo HSTSI i HPO, danas sam vrhunski sportaš s invaliditetom. U razvoju karijere pomaže mi i STKI Samobor i Sv. Nedjelja, podržavajući me dajući mi na korištenje prostor za treniranje. Nastupam i u prvoj Hrvatskoj stolnoteniskoj ligi za STK Samobor sa zdravim igračima i treniram u klubu STK Sv Nedjelja Novaki sa trenerom Davorom Bilićem.
Cilj mi je da svakim treningom budem bolji, nastupiti na Svjetskom prvenstvu u stolnom tenisu u Pekingu, te kao svakom sportašu velika želja mi je osvojiti medalju na tom prvenstvu. Uz nastup na Parolimpijskim igrama Rio de Janeiru 2016. godine, dugoročni cilj mi je postati prvi igrač svijeta.
Omogućili su nam sredstva za turnire, pripreme i treninge, ali još nedostaje veća potpora nadležnih. Nedostaju  prilagođeni športski centri za osobe sa invaliditetom, a isto tako i stručni kadar te izjednačavanje prava u pitanju sportskih mirovina.
Svoji budućnost vidim kao vrhunski sportaš i trener koji svoje iskustvo i znanje prenosi na mlade osobe sa invaliditetom.
Osobe s invaliditetom treba što više animirati za sport  jer kroz sport mogu uvelike poboljšati svoje psihofizičko zdravlje. Mislim da bi trebao postojati veći interes medija, te veći broj  događanja u kojima se prezentiraju sportovi osoba s invaliditetom", zaključuje Pavao.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 05.11.2013