Vera je slijepa od rođenja, završila je Pravni fakultet, pruža besplatnu pravnu pomoć, a radila je i kao novinarka. No, sve te reference nisu joj dovoljne u potrazi za poslom jer se bori protiv žestokog neprijatelja - predrasuda

 

Vera Bošković ima dvadesetosam godina, slijepa je od rođenja. Završila je Pravni fakultet i trenutačno je nezaposlena. Iza sebe ima četiri godine radnog iskustva. Radila je na pružanju besplatne pravne pomoći i kao novinarka.

U posljednje vrijeme aktivno prati natječaje. Najmanje jednom tjedno ide na razgovor za posao, i tako već godinu dana. Nakon što čuju za njezin invaliditet, poslodavci se više o sposobnostima i ne raspituju naročito.

“Nezainteresirani su, ne daju nam priliku da objasnimo neke stvari, da im kažem kako radim. Kasnije čujem da se kod drugih raspituju što ja to mogu, a što ne mogu. Rijetke su situacije i budem jako sretna kada to nekog zanima i pita me neke detalje o tome kako bih izvršavala poslovne obaveze.”

Prema Verinim riječima, poslodavci smatraju da osobe s invaliditetom često idu na bolovanje, što apsolutno nije istina.

To što ne vidi znači da se služi drugačijim tehnikama prilikom obavljanja zadataka, ali ona ih izvršava kao svi ostali. Njezin kompjutor je prilagođen, ima poseban program koji joj očitava sve što se nalazi na ekranu. “Zato sam i odabrala pravo, a ne neku prirodnu znanost. Učila sam i studirala da bih to kasnije i radila.”

Prisjećajući se svog školovanja, Vera kaže da joj je fakultet bio najlakši. Premda prilagođene literature nije bilo, dobro se snalazila.

“Skenirala bih knjige, prebacivala to na kompjutor i nakon toga preslušavala gradivo putem govornog softvera. To je bio ogroman napredak u odnosu na srednju školu, kada su mi roditelji sve lekcije iščitavali u diktafon”, objašnjava Vera.

Aktivna je u nekoliko udruženja, osobama s invaliditetom povremeno pruža pravnu pomoć i slične usluge. Vera ima mnogo obveza i hobija. Joga i pjevanje u zboru neke su od njih.

Posebno je ponosna na svoj angažman u Udruženju omladine s invaliditetom Infopart Banjaluka. Rade na podizanju svijesti o potrebama i mogućnostima ove populacije. Ističe jedno istraživanje koje je nedavno završeno, a odnosi se na položaj mladih s invaliditetom u Republici Srpskoj.

"Situacija se popravlja kada je riječ o obrazovanju, sve više mladih se školuje i upisuje fakultet. To je odlično. Ali je s druge strane zapošljavanje veoma problematično. Mali postotak mladih s invaliditetom ima posao“, tvrdi Vera.

Podsjeća još jednom da su poslodavci, kao i cijelo društvo, neupućeni i da njihovo neznanje otežava normalan život i Veri i svima koji su u sličnoj situacji.

"Mnogi ne znaju da, ako zaposle osobu sa invaliditetom, dobivaju nazad od države sav porez i doprinose koje uplaćuju. Dakle, samo im se neto plaća ne vraća“, kaže Vera.

Svoje najuže naselje dobro poznaje, tu joj ne treba pratnja. Odlazak do trgovine ili pekarnice ne predstavljaju joj problem.

“Do grada se ne usuđujem sama, to je dvadeset minuta hoda, ali je previše prepreka. Nemamo zvučne semafore ni taktilne trake, tako da je zaista teško”, kaže ona.

Jedan zvučni semafor u centru Banja Luke dokaz je nebrige za potrebe slijepih i slabovidnih osoba. Život se, kaže Vera, ne odvija samo u centru grada, a pogotovo ne oko tog jednog semafora.

Vera je u jednu ruku zadovoljna što mediji više pažnje poklanjaju osobama s invaliditetom. Ipak, smeta joj način na koji se izvještava.

“Problem je u selekciji tema i načinu predstavljanja osoba s invaliditetom. Prevladava herojski način izvještavanja, govori se što smo to sve postigli uz silne poteškoće. A to nam baš ne ide u prilog. Jer to nisu izuzeci, svi to možemo uz određena ograničenja”, objašnjava Vera.

Od društva i zajednice očekuje da je tretiraju normalno, s njenim vještinama, znanjima i neznanjima.

“Inavliditet je otežavajuća okolnost i tako ga treba promatrati, a ne kao našu prvu karakteristiku”, poručuje Vera.

Izvor: Dw.de

Objavljeno: 22.12.2014