"U Varaždinskoj bolnici proživio sam novi šok zbog liječničkog nemara. Kako su mi rekli, preskup sam pacijent i nisu mi željeli spašavati koljeno desne noge. Jednostavnije im je bilo odrezati koljeno, uštedjeti na antibioticima i poslati me kući nakon sedam dana", kaže Matija kojemu invaliditet ne bi bio tako težak da se ne mora boriti s bešćutnom birokracijom

Matija Tenšić imao je 27 godina kada preživljava nesreću koja ga dovodi u svijet osoba s invaliditetom i ukazuje u kakvom društvu živi. Istodobno, boreći se s birokracijom i depresijom, ne dozvoljava si  pad u samosažaljenje. Upravo ga je sustav, ne pokazujući razumijevanje, natjerao da se bori za svoja prava i dostojanstvo, što radi i danas dvije godine nakon traumatičnog iskustva.

0,01 posto šansi za život

"Utorak, 11. listopada 2011. godine, bio je dan koji moj život mijenja iz korijena, ujedno moj novi datum rođenja. Katastrofa koja je bila i veća time što mi se nesreća dogodila u nepoznatoj zemlji, Poznan, grad u Poljskoj. Taj kobni dan nemoguće je zaboraviti, trenuci u kojima mi se život prevrtio u glavi, dok sam se ja okretao u kabini kamiona. Trenutak u kojem sam pogledao vlastite noge potpuno smrvljene! S tim kaosom u glavi, kao i položaj u kojem sam uspio sam podvezati desnu nogu do dolaska hitne pomoći. Vožnja do najbliže bolnice, ja u komi, davali su mi 0,01 posto šanse da ću preživjeti, a nikakve šanse za oporavak obzirom da sam imao preveliki gubitak krvi od 75 posto. Nisam se predao, preživio sam.  U Poznanu mi je pomogao hrvatski konzulat koji je riješio papirologiju s bolnicom i u suradnji s našim HZZO-om osigurao prijevoz do Hrvatske.

U Varaždinskoj bolnici proživio sam novi šok, zbog liječničkog nemara. Kako su mi  rekli, preskup sam pacijent i nisu mi željeli spašavati koljeno desne noge. Jednostavnije im je bilo odrezati koljeno, uštedjeti na antibioticima i poslati me kući nakon sedam dana. Nisam to dozvolio, izborio sam se da sačuvaju koljeno i danas mogu hodati.
Izlaskom iz bolnice odlazim na rehabilitaciju u Varaždinske toplice, opet borba s HZZO-om za invalidska kolica. Oni mi ne žele odobriti kolica, uz obrazloženje da ću hodati s protezama. Što do tada? Kako da se krećem bez obje noge, trebam li vegetirati u krevetu? Tada počinje borba s protezama, pritisak na kosti, ravnoteža, izdržljivost, jačanje mišića nogu koji su atrofirali ležanjem uz mnoštvo nevolja koje idu uz sve ovo. Bio sam u teškoj depresiji, ali upoznajući ljude s paraplegijom i teraplegijom te sličnim dijagnozama uvidio sam da imam mnogo preostalih mogućnosti. Ne mislim da se treba uspoređivati s težim stanjima, ali treba prihvatiti one preostale mogućnosti. Upravo to prihvaćanje tjeralo me dalje", priča Matija.

Kako odabrati pravu protezu

Amputacija je odstranjivanje oboljelog ili ozlijeđenog dijela tijela s ciljem spašavanja života. Najčešće su amputacije noge uzrokovane povredama, šećernom bolešću, smetnjama u cirkulaciji, rjeđe tumorima. Preostali dio noge zovemo bataljak. Nakon amputacije bataljak je bolan, otečen, a tkivo ne podnosi pritisak. Po smirivanju navedenih simptoma potrebno je početi sa zamotavanjem bataljka elastičnim zavojem. Kako bi se spriječile iritacije kože i moguće infekcije bataljak se mora prati svakodnevno. Jedan od najvećih problema s kojim se suočava osoba nakon amputacije je oticanje bataljka zbog nakupljanja tekućine. Ovo je uobičajeno stanje za sve potkoljene amputacije, prisutno je određeno vrijeme, a edem otežava uzimanje točnih mjera za protezu.

"Važno je shvatiti da su osobe s amputacijom, izuzev činjenice da im nedostaje dio tijela, jednake i imaju potpuno iste karakteristike  kao svi drugi ljudi. Problem s kojim se suočavaju amputirci u Hrvatskoj je nepostojanje državne rehabilitacijske institucije"

Bandažiranje bataljka pomaže uklanjanju edema i stoga je neophodno za vrijeme ne nošenja proteze kako ne bi došlo do povratka otekline. Bez obzira na sofisticiranost današnjih proteza, najvažnije je pravilno uzimanje mjere za ležište i poravnavanje proteza tako da maksimalno odgovara osobi koja je nosi, poštujući njezino tijelo i njegove proporcije, kao i međusobnu usklađenost samih elemenata proteze. Ovaj složen proces zahtjeva vještinu protetičara i suradnju pacijenta. Tokom podešavanja proteze, neophodno je da osoba s amputacijom dobije osnovne lekcije hodanja, a kasnije je dobro proći i školu hodanja za dobivanje boljih konačnih rezultata, obzirom da je uočeno kod osoba koje ne prolaze školu hodanja da teže podnose protezu i lošije hodaju.

Muke s birokracijom

"Prije nesreće vodio sam uobičajen život svojih vršnjaka, rekreativno vozio bicikl i motor koji su mi pričinjavali veliko zadovoljstvo", nastavlja Matija. "Vozio sam tegljač u špediciji, mukotrpan posao koji ne dozvoljava predah i nažalost kažnjava svaku sitnicu kod mene kao vozača, kao i kod ostalih sudionika u prometu. Danas znam kako je kad se izbiva od kuće po mjesec dana i duže, koliko je dragocjeno vrijeme, čak jedan dan proveden s obitelji i djevojkom.
Nakon nesreće uz zdravstvene probleme i borbu sa sobom uslijedilo je još jedno veliko razočaranje koje me spustilo još dublje u tugu i nevjericu. Tvrtka za koju sam vozio nije imala osiguranje od ozljeda na radu, nije bilo osiguranja vozača na polici tegljača kao ni međunarodno osiguranje tereta i vozača. Psihička bitka je tek tada počela. Dobivao sam negativna rješenja, nije mi se priznavala ozljeda na radu. Mnoštvo žalbi i sve ostalo što ih prati, dokaz da kada te ne ubije psiha zbog nesreće, ubija te polako birokracija koja slijedi. Ne bih podnio sve to i ne znam kako bih se s time nosio sam, zahvalan sam na podršci svojih bližnjih s kojima prolazim sve te nelogičnosti. Ne prozivam ratne invalide, samo ne razumijem, ako sam civilni invalid zašto nemam pravo ništa tražiti. Različiti su putovi kojim smo stekli invaliditet, ipak imamo iste potrebe. Žalosti me, osjećam se kao pokusni kunić, na svako rješenje koje sam dobio morao sam se žaliti.

Sportom do rehabilitacije

To me nije obeshrabrilo, ne predajem se i neću. Iz želje da smanjim taj nagomilani stres i smetnem crne misli, smanjim slobodno vrijeme u mislima na prošlost počeo sam se baviti sportom, zavolio sam ga i sada uživam. Sretan sam u Varaždinu gdje djeluje grupa osoba s invaliditetom koji se aktivno bave sportom. Redovito odlazim u gradsku teretanu, rekreativno igram košarku u KKI Varaždin, a ozbiljnije se posvećujem atletici zbog individualnog uspjeha. Jedini sam u Hrvatskoj u klasi A43 i mislim da mogu postići zavidne rezultate, bolje u sljedećoj sezoni uz naporniji i ozbiljniji trening, možda i uz pomoć sponzora sportskim protezama koje su strašno skupe za moje mogućnosti. Svojim sportskim uspjesima želim potaknuti druge osobe s invaliditetom da krenu sa sportskim aktivnostima. Ipak, svatko od nas treba pronaći ono što ga ispunjava te daje snagu i volju za život unatoč invaliditetu s kojim živi.

Važno je shvatiti da su osobe s amputacijom, izuzev činjenice da im nedostaje dio tijela, jednake i imaju potpuno iste karakteristike  kao svi drugi ljudi. Problem s kojim se suočavaju amputirci u Hrvatskoj je nepostojanje državne rehabilitacijske institucije koja bi povezivala rad tima koji je neophodan za povratak u svakodnevni život, dakle onih koji se bave rehabilitacijom i protetikom. Jedan od načina za aktiviranje i uspješno uključivanje amputiraca i ostalih osoba s invaliditetom u svakodnevni život je sport.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 10.09.2013