Ako i dalje budete vjerovali političarima koji obećavaju veću socijalnu osjetljivost za osobe s invaliditetom čim zasjednu u svoje udobne fotelje – ludo ste se radovali. Vaša dijagnoza je kronična naivnost

 

Ima već devet mjeseci kako je Vlada RH napravila izmjenu Zakona o socijalnoj skrbi kojemu je cilj, uz ostalo, bio poboljšanje uvjeta za osobnu invalidninu.

Jedan dio roditelja i korisnika osobne invalidnine može biti zadovoljan donesenim Zakonom, dok dobar dio i ne. Razlog tome je što Zakon ponovno želi napraviti od osoba s invaliditetom socijalne slučajeve. Gleda na osobe s invaliditetom kao na ljude koji nemaju i ne smiju imati u vlasništvu stanove i kuće u kojima ne žive. Zašto netko ne bi imao pravo, ako je tijekom života naslijedio imovinu od obitelji, iznajmljivati stan od kojega bi plaćao i porez državi, a da mu država zbog te imovine ne uskraćuje prava na osobnu invalidninu? Zašto netko ne bi radio i imao pravo na puni iznos osobne invalidnine? Zar je bolje da je u kući ili kafiću i ne doprinosi svojim radom dobru države i društva? Na kraju iz samog tog rada plaća porez i ostala davanja državi. Zbog čega osobe koje te zakone donose i kreiraju imaju pravo na nekoliko naknada istovremeno?

Saborski zastupnici dobivaju redovnu plaću za posao koji obavljaju, a uz to imaju pravo dobiti dodatne naknade kao članovi određenih odbora u Saboru, a također su i u nekim državnim kompanijama u nadzornim tijelima i za to imaju određena primanja. Jesam li spomenuo da nisu osobe s invaliditetom!? Jednostavno je biti pametan na socijalno osjetljivom dijelu društva koje ovisi o odlukama istih tih koji uživaju u povlasticama zakona koje su mi sami kreirali. Slažem se da trebaju postojati revizije jer, nažalost, među osobama s invaliditetom postoje korisnici upitnog invaliditeta, ali isto tako bi trebale postojati i revizije za naše političare, tek da se utvrdi donose li oni odluke za dobrobit društva i zajednice koja ih je birala ili u korist financijera njihovih predizbornih kampanja i ostalih lobija kojima dopuštaju da upravljaju njima kao s kazališnim lutkama.

Marko Damjanović: Jesu li osobe s invaliditetom za političare kazališne lutke u predizbornim samopromocijama?

Ti isti političari pokazali su kakve su moralne vertikale kada su za vrijeme iznošenja godišnjeg izvješća od strane pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, Anke Slonšak masovno izostali s te sjednice Sabora. Tamo su mogli čuti s kojim se problemima osobe s invaliditetom u Hrvatskoj susreću, no oni s imali važnijeg posla. Paradoks je to što su bili plaćeni i u tom trenutku. Njima su, čini se, osobe s invaliditetom jedino bitne za vrijeme predizbornih kampanja kada im odlično služe u medijima, gdje pokušavaju prikazati sebe osjetljivima za ovu socijalno najugroženiju društvenu skupinu. Čim sjednu u skupe limuzine koje financiraju ti isti građani, zaborave na sva obećanja i nadu koju su dali OSI građanstvu. Država bi se morala brinuti za ovu grupaciju tako da što više potiče zapošljavanje osoba s invaliditetom jer OSI populacija uglavnom želi pravo na dostojanstven život, pravo na kruh koji će sami zaraditi. No, socijalna osjetljivost je također nužna.

Troškovi života osoba s invaliditetom su znatno veći od troškova ostalih građana, stoga je nužno da država participira s financijskim sredstvima za zadovoljenje elementarnih životnih potreba.

Stoga, ako i dalje budete vjerovali političarima koji obećavaju veću socijalnu osjetljivost za osobe s invaliditetom čim zasjednu u svoje udobne fotelje – ludo ste se radovali. Vaša dijagnoza je kronična naivnost.

Marko Damjanović

Objavljeno: 12.10.2014