PITANJE: D. L. (30) Poštovani, prije desetak godina doselio sam u Hrvatsku iz inozemstva. Razlog tome je što sam na jednom od godišnjih odmora u Hrvatskoj upoznao svoju sadašnju suprugu.

Prije sedam godina smo jednom drugome zavjetovali na vječnu ljubav. Kako imam tvrtku koja se bavi građevinskim radovima, prilikom jednog od posjeta gradilištu gdje je moja tvrtka odrađivala posao, nesretno sam pao s kata nedovršene zgrade te ostao paraliziran od struka na niže. Dvije sam godine proveo po bolnicama i rehabilitacijama. Za to je vrijeme supruga vodila brigu o našoj djeci kod kuće i o tvrtki, više nego uspješno. Ipak, naš se odnos promijenio. Postali smo kao dva stranca. Čak mi je nedavno ponudila rastavu, ako ju želim. Nemam je pravo zadržavati uza se, a opet jednako je volim kao i prvoga dana. Znam da je danas situacija kudikamo drugačija nego kad smo se upoznali, ali opet da je ona u mojoj situaciji ja bih prihvatio njeno stanje. Dugo smo razgovarali, čak sam joj predložio jedno vrijeme odvojeni život kako bi isprobali možemo li jedno bez drugog, nadajući se da će shvatiti da me voli te promijeniti mišljenje. Što da još napravim kako ne bih izgubio svoju suprugu?

ODGOVOR: Poštovani, kad se dvoje mladih i zaljubljenih zavjetuje na vječnu ljubav, bojim se da ni blizu nisu svjesni značaja riječi i obećanja koje izgovaraju. Iz pozicije dok je sve lijepo i „ružičasto“ jedva da možemo zamisliti kakve nas sve životne teškoće, ponekad čak i drame, u zajedničkom životu očekuju.

Vama se, gotovo na samom početku braka dogodila velika promjena koja vam je usmjerila život u potpuno novom pravcu. Uloge su se potpuno promijenile. Ono što ste ranije radili Vi, preuzela je supruga i to, kako kažete, više nego uspješno. Odgovorno je preuzela skrb za obitelj, nadomještajući i onaj dio za kojeg ste, ranije, Vi bili zaduženi. Možda je u toj borbi za obitelj i egzistenciju čak i previše očvrsnula, na neki način ogrubjela. Uspostavila je jedan novi sustav funkcioniranja obitelji

u koji se Vi jednostavno više niste uklapali, u kojem za Vas, ali ni za emocije, kao da više nije bilo mjesta. Možda je mislila kako si taj luksuz više ne može priuštiti? Trebalo se boriti!

Nakon nesretnog slučaja koji Vam se dogodio, vaši životni putevi su se sve više razilazili, dok se na kraju nisu toliko udaljili da je čak i daljnji zajednički život došao u pitanje.
Razumijem koliko Vam je ova spoznaja bolna, zbog vaše zajedničke djece, zbog toga što je još volite. Kažete kako biste Vi, da je situacija obrnuta, prihvatili njezino stanje. Mislim da nitko od nas ne može, dok se nije našao u određenoj situaciji, sa sigurnošću tvrditi kako bi se ponio.
U Vašoj situaciji dvije su stvari važne, koje su bitno utjecale na daljnji tijek stvari. Najprije Vaš iznenadni invaliditet, a potom i Vaše odsustvo zbog liječenja i rahabilitacije.

Odjednom, Vi više niste bili onaj otprije i odjednom, više Vas uglavnom nije bilo u njezinom životu i životu obitelji. I ne samo da Vi više niste bili onaj otprije, nego sada to više nije ni ona.
Vas dvoje, onakvih kakvi ste bili prilikom stupanja u brak, jednostavno više nema. To je zasigurno vrlo tužno i bolno.

Ipak, u ovako zahtjevnoj situaciji niste mogli ne promijeniti se, ostati isti, ponašati se kao da se ništa nije dogodilo.

Nije nevažno ni to što Vam se nesreća dogodila na početku braka, dok još niste uspjeli ustabiliti i učvrstiti vaš odnos, učiniti ga jakim. Za mlade parove i brakove to nije nikakva novost.

Zahtjevna situacija jednostavno vas je slomila. Danak je platio najprije vaš odnos, a sada u pitanje dolazi i vaš daljnji zajednički život.

Što učiniti?

Ma koliko bilo teško, mislim da ne smijete forsirati i raditi pritisak na suprugu. Vaš prijedlog da određeno vrijeme živite odvojeno, čini mi se dobrim. Ne treba žuriti s razvodom.

Na kraju, morate misliti i na djecu, kojoj također treba vremena prilagoditi se situaciji. Ukoliko se na kraju ipak odlučite na razvod i o tome djeca moraju na vrijeme biti obaviještena. Morate ih utješiti i umiriti, jer, kako god bilo, roditeljsku ljubav neće izgubiti.

Mislim da je u ovakvim situacijama najvažnije sačuvati odnos koliko-toliko korektnim. Pogrešni potezi vode u pogoršanje odnosa, često i u mržnju, čiju štetu onda ništa ne može popraviti. To najveću patnju donosi upravo djeci kojoj tata zauvijek ostaje tata, a mama, mama.
Djeca se ne razvode od roditelja i na to savjesni roditelji prvenstveno trebaju misliti.

Dragi D., promjena koja se Vama dogodila, ogromna je, te nije čudo da je u tako velikoj mjeri utjecala na Vaš brak i cjelokupnu životnu situaciju. Puno je bračnih partnera koji jednostavno ne mogu prihvatiti iznenadni invaliditet i sve zahtjeve koje on sa sobom nosi.
Ne treba ih zbog toga osuđivati!

No, možda je u vašoj situaciji potrebno ipak samo malo više strpljenja, prilagođavanja, kako bi stvari „došle na svoje“.
Možete dogovorno dati još jednu priliku svom braku i odnosu ( privremenim odvojenim životom). Mislim da i jedno i drugo trebate vrijeme samo za sebe, svoje misli i osjećaje. Proteklo vrijeme bilo je puno egzistencijalne borbe i događanja koja su priječila uvid u ono što oboje nosite u svojoj nutrini.

Ukoliko ne bude druge, važno je da se u miru rastanete jedno od drugog i od starog načina života, ispravno poslagujući odnose, kako Vam u budućem vremenu ne bi predstavljali breme i onemogućavali Vas da krenete dalje.

Sa svojih 30 godina, život i dalje stoji pred Vama.

No, kako god on u budućnosti izgledao, sigurna sam kako će za Vašu djecu u njemu uvijek biti mjesta.

Također i za suprugu, kao majku Vaše djece.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Odgovara: Vesna Hari, dipl. soc. rad., Zadruga 'Martinov plašt'

 

 

Objavljeno: 10.09.2014