Vi koji komentirate i kritizirate unutar grupica ili na Facebooku, a imali ste brojna opravdanja nedolaska na prošli prosvjed roditelja iz inicijative 'Pomozimo djeci sa invaliditetom', upitajte se bore li se ti roditelji i mali broj onih koji ih podržavaju samo za vlastitu djecu

 

Nikako da shvatim zašto osobni asistenti potrebni osobama s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta, te asistenti u nastavi koje trebaju djeca s teškoćama u razvoju, moraju i mogu funkcionirati samo uz blagoslov udruge. Kada će osobe s invaliditetom, kao i roditelji djece s teškoćama u razvoju, tražiti ono što im pripada? Nije li vrijeme da se zakonom definira tko ima prava i koje odgovorno tijelo u državi će ih provoditi?

Pilot projekt osobnih asistenata krenuo je 2006. godine i davno je trebao dobiti zakonski okvir. Ključni je trenutak već danas. Ovih dana slušamo i gledamo kako se loptaju s informacijama o asistentima u nastavi. Škole svoja vrata djeci bez teškoća u razvoju otvaraju u ponedjeljak. Kako se može dogoditi da ova djeca kreću u školu, dok djeca s teškoćama ostaju na čekanju? Postavljam li previše pitanja državi koja si daje slobodu da oduzima osnovna prava. Država koja djeci s teškoćama uskraćuje školovanje otvoreno ih obilježavajući.

Uz djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom koje trebaju osobnog asistenta doživljavaju sličnu situaciju. Primjer je moć udruge koja donosi odluku kojem članu će dozvoliti i prijaviti njegovu potrebu za osobnim asistentom. Broj osoba koje su potpuno ovisne o tuđoj pomoći i njezi raste, dok je broj osobnih asistenata koje odobrava Ministarstvo socijalne politike i mladih isti.

Uz navedeno sigurno svi Vi članovi udruga poznajete najmanje jednu osobu imenom i prezimenom koja koristi osobnog asistenta, iako može bez njega. Istovremeno, na nju dolazi tko zna koji broj onih kojima je taj asistent neophodan, a žive izolirano ili nemaju naklonost udruge.

Božica Ravlić i pravobraniteljica za OSI Anka Slonjšak na prosvjedu Facebook grupe 'Pomozimo djeci s invaliditetom' na Markovu trgu

Tvrdim da postoji određeni broj osoba s invaliditetom koji besramno koriste povlasticu najpotrebitijih. Zašto konačno zajednički ne ukažemo na potrebe najosjetljivijih?! Dakle, djece s teškoćama u razvoju i osoba kojima osobni asistent znači potpuno novu dimenziju i mogućnosti življenja. Potreban nam je zakon jednak za sve, bez guranja u udruge.

Vi koji komentirate i kritizirate unutar grupica ili na Facebooku, a imali ste brojna opravdanja nedolaska na prošli prosvjed u organizaciji Facebook grupe 'Pomozimo djeci sa invaliditetom', upitajte se bore li se ti roditelji i mali broj onih koji ih podržavaju samo za vlastitu djecu?

I ako ste toliki egoisti, razmislite još jednom. Život je nepredvidiv. Pruža ti mnogo, ali u trenutku i uzima. Imate li saznanja da i sami nećete zatrebati neko od prava koje država daje na papiru, a uskraćuje u stvarnosti? Bez obzira na snagu koju danas posjedujete, svi mi starimo i, ako dozvoljavate takav odnos prema djeci i nemoćnima, što očekujete u smiraj vlastitoga života? Nije li vrijeme da djelujemo zajedno? Nisu to njihova djeca, niti su nepokretni i bespomoćni njihov križ. To smo možda mi već sutra! Dođe li do novog prosvjeda Facebook inicijative 'Pomozimo djeci s invaliditetom' ne prihvaćam da ne možete odvojiti dio vremena i pojaviti se na Markovom trgu. Hoćete li opet čekati da drugi vode, kako kažete, njihove bitke, a ne znate hoće li jednom postati i Vaše?

Božica Ravlić

Objavljeno: 05.09.2014