Kako policija na prosvjedu "Pomozimo djeci s invaliditetom" nije pokazala trunku razumijevanja za djecu koja su došla s roditeljima? Na snijegu i minusu stajali su ili sjedili u kolicima mališani koji su, bez obzira na količinu odjeće na sebi, cvokotali od studeni

Evo me u toplom... Tresem se nakon dva sata provedena s roditeljima, okupljenima u facebook grupu 'Pomozimo djeci s invaliditetom', koji su poučeni iskustvom prijašnjih reakcija na njihove zahtjeve očekivali ignoriranje koje ih je dočekalo na Markovom trgu. Budući da smo se previše raštrkali, policija nas je upozorila da se kao stoka povučemo u tor koji su osigurali za nas. Kako nisu pokazali trunku razumijevanja za djecu koja su došla s roditeljima? Na snijegu i minusu stajala su ili sjedila u kolicima djeca koja su bez obzira na količinu odjeće na sebi cvokotala od studeni. Možda su sabornici mislili da su se svi ovi ljudi zaželjeli zimske idile i Zagreba, pa ih nisu željeli prekidati u prosvjedu. Nemam više dileme, uistinu u Vladi ne sjedi ni jedna humana osoba. Nije se predstavnike prosvjednika pozvalo i  saslušalo što ih je natjeralo da na ovakav dan prođu tolike kilometre samo kako bi ukazali na konstantno rezanje ionako minimalnih prava i naknada njih i njihove djece.

Razjedini pa vladaj

Ono što ne mogu i ne želim prihvatiti ravnodušnost je osoba s invaliditetom,  i udruga i saveza. Dok se pojedinci bore i ukazuju na šikaniranje, koje svakim danom raste, nemoguće je očekivati pomak prema naprijed.  Znamo da smo svi na meti ove Vlade i da mogu najradije bi nas sve uspavali da rasterete proračun. Koriste tu našu razjedinjenost...

Razgovarala sam sa ženom koja je došla sama iz sela nedaleko Zagreba. Ima sina, autizam, samohrana je majka. Sakrila sam nevjericu čuvši njezine godine, briga i strah za budućnost njezina djeteta urezale su previše bora. Kaže, prisiljena je zaključati ga u kuću dok obavlja povremene poslove. Boji se za njegovu budućnost. Nema podršku od nikoga. Gdje mi to živimo? U srednjem vijeku? Dijete s tako ozbiljnim teškoćama prepušteno je samo sebi i opasnostima, skriveno.
Ove žene poznaju potrebe svoje djece već iz njihovog pogleda, neizmjerna je ljubav i snaga koja zrači iz njih. Red je spomenuti i očeve, ima ih u manjem broju,  unatoč iscrpljenosti njihova borba za prava djece u punom je zamahu.

Borba za egzistencijalni minimum

Nameće mi se pitanje: koliko će dugo izdržati ovaj tempo, danonoćnu brigu za dijecu, borbu za egzistencijalni minimum i taj strah što će biti s djecom ako se njima nešto dogodi? Gdje i kako će živjeti njihovo dijete?

"Ljudi su kao kamenje. Nepravilni, teški i rasuti. Mučno je to dovesti u red, skupiti i složiti po nekom pravilu, a pojedinačno je još mučnije svaki komad klesati", Ranko Marinković

Nikada neću razumjeti tu ljudsku naivnost, na pet minuta su se pojavili zastupnici stranke čije ime namjerno ne navodim.  Naivci moji koji ste se veselo uslikavali s njima! Pa nisu se fotografirali i snimali iz želje da vam pomognu, samo su dovoljno lukavi da iskoriste besplatnu medijsku promociju i osiguraju poneki glas onih koji su nasjeli na njihovu igru. Ako su toliko osjećajni, zašto nisu ostali i smrzavali se zajedno s vama, prenijeli saborskim kolegama tko im je pred vratima?
Prevelik je broj problema ne samo kod djece s teškoćama u razvoju, već kod svih nas osoba s invaliditetom. Jučerašnjim prosvjedom mogli ste pokazati da vam je stalo i svjesni ste položaja u kojem se nalazimo, no vi ste sjedili u svojim domovima i gledali kako pada snijeg. Neće vas biti sram postaviti pitanje kako i zašto vas nitko ne doživljava ozbiljno. Vi koji svoju ulogu mijenjate prema vlastitom viđenju, kada vam odgovara imate invaliditet, a kad situacija zahtjeva vi tražite da vas se gleda kao zdravu osobu ravnopravnu u svakom segmentu društva u kojemu živite. Ne može dvjestotinjak ljudi izazvati reakciju kao  masa od jedanaest posto stanovništva, koliko nas OSI ima u Hrvatskoj. Došla su djeca i roditelji iz Siska, Križevaca, Koprivnice, Karlovca, Šibenika, Splita, Dubrovnika, Metkovića..., nisu odustali unatoč hladnoći, smrzavali su se i čekali su ih sati povratka doma. Vi ostali samo uživajte u zimskoj idili, kad vam  ukinu i ovo malo mizerije koju primate sjetite se gdje ste bili dok je trebalo dati podršku djeci s teškoćama u razvoju,  i jeste li i vi dio ovoga svijeta. Nažalost, niste svjesni koliko ste nas osramotili svojim nedolaskom.

Jedino zajedno imamo šansu

Svi vi koji ste mogli, a niste došli na Markov trg, vi ste ovce koje treba stjerati u tor koji su za nas prisutne na prosvjedu pripremili. Svatko od nas zna svoje teškoće s kojima živi, samo mi znamo pravu istinu, pa kako ste mogli i vi ignorirati roditelje i djecu koji su trebali podršku. Znam i odgovor: da su vas predsjednici udruga i saveza uputili nacrtali bi se na Markovom trgu. Uključite više taj svoj mozak, do kad će pojedinci odlučivati za vas? Kao što roditelji ove djece traže djetinjstvo za njih, tako i vi ponavljate da želite biti ravnopravni. Kada ćete shvatiti da to možemo ostvariti samo ako smo zajedno!

Božica Ravlić

Objavljeno: 29.01.2014