Osobitosti komunikacije s gluhim i nagluhim osobama, edukacija i rehabilitacija gluhih osoba

Zvukovi su svuda oko nas. Dok okrećeš stranice udžbenika čuješ zvuk, jer je to kretanje pokrenulo okolni zrak. Kretanjem zraka nastaju zvučni valovi. Zvučni valovi u jedno uho stižu djelić sekunde prije nego u drugo. Na osnovu te razlike mozak određuje odakle zvuk dolazi i koliko je udaljen

Znakovni jezik, ilustracija.

 

Slušanje igra veliku ulogu u našim životima i to je jedna od stvari koju mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo. Toga čujuće osobe nisu svjesne, jer često zaborave da postoje osobe kojima je to uskraćeno. Tek će rijetki od nas, oni koji imaju gluhe roditelje, djecu, braću, sestre, prijatelja ili poznanika, pokušati na trenutak ‘zatvoriti’ uši da bi vidjeli kako je biti s one ‘druge strane’. Vidjeli bi tada ptice koje lete, ali ne pjevaju, lišće po kojem gaze, ali ne šušti, ljude koji govore, ali bez riječi. Doživljaj vanjskih podražaja i slika o svijetu koji nas okružuje neće biti potpuna. Zvuči patetično, no sve to gluhu osobu uopće ne dira, njoj sluh nije toliko važan. Ako nikad nije imala to iskustvo od rođenja pa nije ni svjesna da postoji taj zvuk, nema osjećaj gubitka. U Gluhom društvu, gluhoća nije toliko invaliditet koliko drugačiji način života. Gluhoća je stanje, nije bolest, ne uzrokuje mentalne ili intelektualne teškoće i ne ograničava gluhu osobu fizički.

A koliki je tek značaj komunikacije? Pokušajte si predočiti kako biste se osjećali da se kao pojedinci odjednom nađete okruženi nekolicinom osoba koje ‘razgovaraju rukama’, pokazuju da ništa ne razumiju i ništa ne čuju. Kako se tek onda osjeća gluha osoba u okruženju čujućih osoba i koja se ne smije šalama ili kiselo nasmije jer nije razumjela, dok se svi oko nje smiju... Osjeća se odbačeno, izolirano, frustrirano, neispunjeno i izgubljeno.

Veći značaj će gluhoj osobi biti kako se odnose prema njoj - s uvažavanjem ili kao prema neravnopravnom članu društva - negoli samo stanje sluha. Populacija gluhih i oglušenih osoba posebno je zanemarena kada su u pitanju televizijske emisije i kazališne predstave na hrvatskom jeziku. Naime, većinu emisija na hrvatskom, kao što su dokumentarne i političke emisije, oni ne mogu pratiti, iako ih izuzetno zanimaju. Napravite jedan zanimljiv eksperiment: smanjite zvuk za vrijeme trajanja neke emisije bez prijevoda, kako biste doživjeli kako se osjećaju gluhe i oglušene osobe.

Pravilno nazivlje u zajednici Gluhih, razvoj govora kod Gluhih i obrazovanje

U svakodnevnim situacijama često se susrećemo s neadekvatnim terminološkim izrazom ‘gluhonijema' osoba, koji se koristi još od 19. stoljeća pa i ranije, a koji gluhe osobe smatraju čistom uvredom, jer ih se krivo etiketira. Najveću odgovornost i krivicu u tome nose mediji, a potom društvo, pogotovo medicinsko osoblje (iako nenamjerno), koji ne prate sadašnja vremena i najčešće nemaju doticaj s gluhima, niti s njihovom kulturom, iako su se životi gluhih i nagluhih osoba otada znatno promijenili na bolje i to pojavom medicinskih dostignuća (kohlearni implantat ili slušno pomagalo), razvojem tehnologije i nauke, tj. verbotonalne metode slušanja i govora (VT metoda). Nije riječ samo o osjećajima gluhih pojedinaca i pogrešnoj terminologiji, već o posljedicama, kao što je npr. nemogućnost zapošljavanja gluhe osobe zbog pogrešnih predrasuda o njenim govornim sposobnostima te općim i radnim vještinama i sposobnostima poput primjerice upravljanja automobilom.

Terminološki izraz ‘gluhonijema’ podrazumijeva da je gluha osoba ujedno i nijema, odnosno ne govori, jer koristi znakovni jezik. Ovaj pojam nije opravdan, pogrdan je i nepoželjan izraz za gluhe osobe jer velika većina gluhih osoba nije nijema, ima zdrave govorne organe i proizvode zvukove pa mogu više ili manje uspješno naučiti govoriti, uz intenzivnu slušnu i govornu stimulaciju, korištenjem digitalnih slušnih aparata ili kohlearnih implantata te uz dugogodišnju audiorehabilitatorsku podršku, ali i veliku podršku i aktivan poticaj ponajviše obitelji, zatim škole i okoline. Dakle, ovdje nije riječ o glasovnim teškoćama, o nemogućnosti proizvodnje glasa, već je riječ o artikulaciji glasova govornoga jezika. Gluhe osobe nisu tihe, štoviše, one ne mogu percipirati koliko su glasne. Zbog toga što sami sebe ne mogu čuti, ne mogu upravljati glasom jednako dobro kao čujuće osobe i ne mogu oponašati govor drugih pa su im glasovi koji proizvode manje razumljivi, a okolina nije naviknuta na njihovu specifičnost izgovora glasova, koji se manifestira kroz otežanu artikulaciju, nekorektnu intonaciju, nedostatak naglaska, monotoniju u glasu, kao i različite agramatizme, u zavisnosti od vrste i stupnja oštećenja sluha te vremena njegovog nastanka.

‘Budući da je govor gluhih osoba često neobičan i teško razumljiv, čujuće osobe nerijetko povezuju kvalitetu govora s intelektualnim sposobnostima te postoji predrasuda da su gluhi manje inteligentni od čujućih osoba. Govorne sposobnosti nemaju nikakve veze s intelektualnim sposobnostima.’ Naime, učenje govora je za gluhe osobe izuzetno teško, jer ne uče spontano jezik slušanjem, kao druge osobe, već ih se mora usmjeravati na svakodnevno učenje novih pojmova iz različitih tematskih sadržaja i situacija te na objašnjavanje uzročno - posljedičnih odnosa onoga što su vidjeli u obitelji, u školi ili u društvu općenito, jer nemaju mogućost slučajnog učenja. ‘Primjeri takvih situacija su razgovori učitelja ili roditelja i druge djece, telefonski razgovori roditelja ili rasprava među vršnjacima. U takvim situacijama dijete uči principom promatranja ponašanja drugih ili principom modeliranja, pa tako bolje razumije i uvažava ponašanje i potrebe drugih ljudi.’ (Kuhn, N.)

Gluhima se ne pružaju informacije u jednakoj mjeri. Velika količina informacija cirkulira oko njih, a oni su toga lišeni. Zamislite da osoba koja čuje, uči jezik u zvučno izoliranoj staklenoj komori pa je lakše razumjeti zašto je pismeno i usmeno izražavanje gluhih agramatično, a rječnik siromašan (ispuštanje gramatičkih nastavaka, nepravilna uporaba glagolskih oblika, loša konstrukcija rečenica i slično). Naime, gluhoj osobi je naročiti izazov gramatika, zbog nemogućnosti slušne diskriminacije, odnosno uočavanja i razlikovanja gramatičkih nastavaka.

Gluhe osobe se s ljudima koji čuju sporazumijevaju govorom ili pismom. Ponekad će se dogoditi da neće htjeti služiti se govorom, jer su svjesne svog neobičnog govora koji privlači poglede ljudi u okolini, u vidu okretanja za njima. U zajednici Gluhih (ne, nije greška, namjerno pišem s velikim slovom G, kasnije u članku ću objasniti zašto) gluhi i nagluhi komuniciraju znakovnim jezikom, u kojem nije nužno artikulirati glasove. Otuda vlada predrasuda da su gluhi i nijemi, što je razumljivo jer je to  pretpostavka svih čujućih ljudi koji nikada nisu imali prilike razgovarati nasamo s gluhima. Vrlo rijetki su slučajevi (0,01%) gdje će kod gluhe osobe potpuno izostati sposobnost komunikacije, ako se rodi gluha ili sluh izgubi u prvih nekoliko mjeseci (tijekom prelingvalne faze), a kasnije joj se ne pruži prilika da nauči govoriti u kritičnoj dobi za razvoj govora, a najčešći su primjer gluhi sa sela ili manjih gradova. No, čak ni te osobe ne bi trebalo nazvati ‘gluhonijemima’, s obzirom na to da je njihova nijemost rezultat kasne dijagnostike, nedostatka pravovremene intervencije ili jednostavno nebrige i zanemarivanja (oni roditelji koji zbog srama nikad nisu prihvatili da imaju gluho dijete ili zbog različitih životnih situacija, poput iskustva rata i slično), a nije nastalo prirodno. Dakle, izraz ‘gluhonijemi' treba zamijeniti terminom gluhi i/ili nagluhi.

Neke gluhe osobe sebe nazivaju i osobama oštećena sluha, to su obično one osobe koje imaju čujući identitet i koji odrastaju u čujućem društvu. Postoje gluhi koji izrazito dobro upravljaju svojim glasom, a postoje i nagluhi koji imaju teškoća s artikulacijom, a razlog tome je što nisu imali priliku pohađati govorne vježbe, zbog udaljenosti od poliklinike za rehabilitaciju govora i slušanja po VT metodi (takvi centri postoje samo u većim gradovima poput Zagreba, Osijeka, Karlovca, Sarajeva i Beograda) te su mnogi od gluhih bili izdvojeni iz svoje obitelji i smješteni u udomiteljskim obiteljima, što je na neke ostavilo traga u smislu razvoja bliskosti s obitelji, a nije bilo na raspolaganju psihološke podrške. Dobre govorne vještine nisu garancija za dobru slušnu razumljivost i obratno. Zna se dogoditi i da čujuće osobe kada prvi puta čuju nagluhu osobu, koja ima veće ostatke sluha i bolje govorne mogućnosti, znaju ju upitati je li stranac koji je došao u njihovu zemlju, jer im je naglasak malko drugačiji od čujućih ljudi, tj. jesu li ‘Nijemci, Slovenci’ i slično, jer govore onako kako čuju.

Neke gluhe osobe su bilingvalne i imaju dobre vještine pisanog jezika, iako je njihov materinji jezik znakovni, jer im je bila osigurana rana intervencija (jaka čitalačka podrška u okruženju) te imaju sposobnost dobrog pamćenja, što je bitan preduvjet za uspješnije razvijanje širenja vokabulara, no većina osoba koja je oglušila prelingvalno ima velike teškoće s razumijevanjem pisanog teksta i s pismenim (i usmenim) izražavanjem, zbog nepristupačnog obrazovanja, nedovoljnog angažmana obitelji ili nedovoljne izloženosti jeziku, iako imaju isti IQ kao i čujuće osobe, a na neverbalnim testovima i veći IQ.

Veliki problem kod gluhe osobe jest nedovoljna izloženost jeziku putem sluha, odnosno nemogućnost spontanog upoznavanja s nepoznatim riječima s kojima se susreće u svakodnevnom životu. Čujući ljudi koriste najširi spektar novih i nepoznatih riječi te s takvim pristupom obogaćuju svoj život. Kod gluhe osobe je sasvim drugačiji pristup, gluha osoba se susreće s nemogućnosti dešifriranja nepoznatih riječi i nema se na koga osloniti, stalno je u milosti čujuće osobe da mu/joj objasni nepoznate pojmove te pokušava demistificirati nepoznate riječi s više značenja.

Modeli gluhoće

Koji će stav čujući zauzeti prema Gluhima će u velikoj mjeri odrediti odnos prema zajednici Gluhih. Stav prema jeziku i kulturi Zajednice odredit će i pogled na Gluhe - čujući će se držati ili medicinskog/patološkog ili kulturološkog stava. Jedini ispravni stav je kulturološki, te govoriti i pisati o odnosu čujućih prama Gluhima i znakovnom jeziku je nemoguće bez uključivanja tema kao što su kultura i obrazovanje Gluhih i nagluhih osoba jer je to neodvojivo.

Postoje 3 modela gluhoće koji su ukorijenjeni u društvu: medicinski (ili nemoćni) model, društveni model i kulturni model. Model koji se koristi utječe na način na koji se tretiraju gluhe osobe i njihov identitet. Medicinski model vidi gluhoću kao nepoželjno stanje koje se liječi. Društveni model vidi dizajn okoliša gluhe osobe kao glavni onesposobljavajući faktor, dok u kulturnom modelu gluhi pripadaju kulturi u kojoj nisu nemoćni ili ‘invalidi’.

Edukacija i rehabilitacija Gluhih

U prošlosti, gluha djeca nisu imala bezbrižno djetinjstvo, bilo im je uskraćeno igranje i druženje s vršnjacima nakon redovne škole, jer iza njih stoji puno objašnjavanja, puno ulaganja, puno rada oko ispunjavanja školskih zadaća, istovremenog usvajanja jezika i nastavnog gradiva (zapitajte se kako biste se osjećali da učite nuklearnu fiziku na kineskom jeziku koji tek počinjete učiti!) te puno čitanja i prepisivanja bilježaka iz posuđenih bilježnica svojih vršnjaka nakon škole, a uz to su istovremeno morali ići na vježbe govora i slušanja nakon škole, što je mukotrpan proces i traje cijeli život. U to vrijeme nisu postojali asistenti koji će im pomagati i prevoditi nastavu, već su prepisivali bilješke od svojih vršnjaka, dakle ovisili su o njihovoj dobroj volji. Prava obrazovna inkluzija koja uključuje njihovo prihvaćanje nije postojala, samo integracija, što je značilo samo fizičku prisutnost na/gluhih učenika na nastavi, a obrazovni kadar nije bio educiran kako prilagoditi nastavu, komunikaciju i interakciju s gluhim učenikom. Danas postoje obrazovni prevoditelji i služba daktilografa koja je relativno nova grana asistenata u nastavi, za osobe koje ne znaju znakovni jezik. Na žalost, u Republici Hrvatskoj gluhi rijetko uspijevaju završiti fakultete i ostale visoke škole. Na visokoškolsko obrazovanje uglavnom se odlučuju oni koji su se, zahvaljujući vlastitom trudu i intenzivnoj individualnoj pomoći roditelja, uspješno prilagodili zahtjevima redovnog obrazovanja.

Iva BaričevićNeke gluhe osobe, s obzirom na teškoće razumijevanja pisanog teksta, izbjegavaju čitanje knjiga jer učenje čitanja ujedno predstavlja i učenje govornog jezika. Neke, pak, gluhe osobe svladaju vještinu pisanja i čitanja s razumijevanjem na istoj razini kao i njihovi čujući vršnjaci.

Jedinstvenu VT metodu je razradio prof. Guberina, sa svojim suradnicima, s Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1961.g., utemeljitelj je tadašnjeg Centra SUVAG za rehabilitaciju slušanja i govora (današnja Poliklinika SUVAG), začetnik rehabilitacije govora i slušanja u Hrvatskoj (isključivi oralizam) koja se koristi više od pola stoljeća, a svjetski je priznata (više od 500 ustanova širom svijeta je primjenjuje), zabranjujući uporabu znakovnog jezika (iako skrivećki i dalje su ga gluhe osobe koristile) te promovirajući filozofiju da svi gluhi imaju bar male ostatke sluha koji se mogu ‘nabildati’. No, u ovom slučaju i dalje zastupa medicinsko-patološki stav. Jedna od pretpostavki takve škole je da uporaba znakovnog jezika šteti učenju govornog jezika i ide linijom manjeg otpora, ali rezultati istraživanja lingvista dokazuju suprotno, tj. zaključci upućuju na to da su prvi i drugi jezik (i govorni i znakovni jezik) komplementarni, a ne da jedan drugoga isključuju. Gluhi stručnjake iz Suvaga nazivaju audistima, jer ne prihvaćaju kulturu Gluhih.

Audizam je izraz koji se koristi za opisivanje negativnog stava prema gluhim ili nagluhim osobama. Obično se misli na oblik diskriminacije, predrasuda ili općenitog nedostatka volje da se prihvate oni koji slabije čuju. Također je važno napomenuti da se audizam ne odnosi nužno na ljude koji možda nisu upoznati s kulturom Gluhih. Umjesto toga, oznaka audista koristi se najčešće za one koji imaju znanje o kulturi Gluhih, ali iz nekog razloga odlučuju je ignorirati ili prkositi. Audizam se može odnositi i na same gluhe osobe prema nagluhim osobama ili prema čujućim osobama, jer je diskriminacija na osnovu sluha.

U SUVAGU su djeca podijeljena u dvije skupine: na one koji se istovremeno školuju u redovitoj školi i na one koji pohađaju samo SUVAG. Oni prvi su u SUVAG - u ponavljali gradivo iz redovite škole. Učili su i pripremali se za testove ili ispravljanje negativnih ocjena, te su išli na individualne govorne vježbe. Neki su tako punih osam godina bili u školi od jutra do mraka.

Druga institucija za djecu oštećena sluha bio je Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj (u sklopu kojeg su i osnovna i srednja škola), koji njeguje kulturološki stav, no u kojem, zbog trenda deinstitucionalizacije i inkluzije, gotovo da više i nema gluhe djece. Znakovni jezik se tolerira, ali većina nastavnika ga ne poznaje dovoljno da bi mogla, na djeci razumljiv način, održavati nastavu. Primaran je govor, a ne znakovni jezik. Učenici međusobno komuniciraju znakovnim jezikom, većina živi u domu i tamo ga uče jedni od drugih, prvenstveno od gluhe djece gluhih roditelja. Ona djeca kod kojih rezultati VT metode značajno odstupaju od očekivanih s obzirom na trud, napor i vrijeme (jer nemaju kapaciteta za usvajanje putem slušanja), prekidaju školovanje u SUVAG-u i nastavljaju u Centru Slava Raškaj. Ustvari, ima svakakvih ‘proizvoda’ iz SUVAGA i rezultati su vrlo individualni. Više koristi od VT metode imaju nagluhe osobe.

Zajednica Gluhih, jezik i kulturni identitet Gluhih

Gluhe osobe razlikuju se od čujućih ne samo po sluhu (odnosno, izostanku sluha), već i po kulturi, s obzirom da su jezično-kulturna manjina. Gluhe i nagluhe osobe imaju svoj mali, ali ograničeni svijet, tj. ‘svijet gluhih’, za njih siguran, životni prostor u krugu sebi sličnih osoba, koji im pruža osjećaj zajedništva, a koji uglavnom ostaje neprimijećen u zajednici čujućih. ‘Svaka ptica svome jatu leti’, kako glasi poslovica. U prošlosti ih društvo nije uzimalo u zaštitu ili ih je pomagalo na karitativan način, kada nije bilo sistemske rehabilitacije i kada su drugi gradili kapital na njihovom nedostatku. Taj posebni svijet ima svoju kulturu i jezik koji se razlikuju od kulture i jezika čujućih. Komunikacija gluhih je karakteristična, dinamična, s puno neverbalnih, gestikulacijskih pokreta i facijalne ekspresije pa ju nekada doživljavaju kao razdražljivi oblik ponašanja gluhih. Naime, položaj obrva ili pogled očima je dio gramatike znakovnih jezika.

Znakovni jezik nije ‘jezik pčela/majmuna’ ili ‘mahanja rukama po zraku’ ili pantomima, već konstruirani analitički jezik, s vlastitim gramatičkim pravilima te se ne može doslovno prevesti na hrvatski govorni jezik, a reguliran je Zakonom o znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i nagluhih osoba u RH. Zato se gluhe osobe smatraju pripadnicima jezično-kulturne manjine, koju snažno povezuju zajedničke vrijednosti, iskustva i znakovni jezik čiji status se do sredine 20. stoljeća nije priznavao, ni istraživao, a zajednice Gluhih su bile deklarirane kao čudne i primitivne, jer odudaraju od definicije normalnog. Danas je situacija nešto drugačija. Znakovni jezici su zakonom priznati u 50 država (svaka država ima svoj nacionalni znakovni jezik, postoji više od 200 znakovnih jezika), a u nekim državama su i upisani u UNESCO-ov registar nematerijalne kulturne baštine i sve više se prihvaća ideja o zajednicama gluhih. Postoje i regionalni znakovni jezici te međunarodna znakovna komunikacija kojom se gluhe osobe iz različitih država služe na međunarodnim konferencijama i skupovima.

Članstvo u zajednici Gluhih stvar je kulturno određenog ponašanja, a ne medicinske dijagnoze. Stoga se članstvo ne smatra činom prijema od strane insajderske skupine ili čak bilo koga uopće, već ispitivanjem individualnog ponašanja, kako bi se utvrdilo koliko nalikuje kulturno određenim ponašanjima koja se nalaze u zajednici Gluhih osoba. Zajednica Gluhih je vrlo raznolika, s različitim sposobnostima slušnog i govorno-jezičnog izražavanja i uključuje pripadnike kulture Gluhih, kojima je primarni jezik znakovni jezik; osobe koje su gluhe od rođenja, ali nisu nužno povezane sa zajednicom Gluhih i mogu ili ne moraju koristiti se znakovnim jezikom; gluhe osobe koje isključivo komuniciraju govornim jezikom; osobe koje su izgubile sluh u odrasloj dobi; teško nagluhe osobe, čujuća djeca gluhih roditelja (za njih se koristi skraćenica CODA – children of deaf adults, predstavljaju most između dviju kultura i najčešće su stručni prevoditelji znakovnog jezika koje vidite u kutu ekrana prijevoda za vrijeme Dnevnika), točnije, roditelja koji su pripadnici kulture Gluhih i koriste znakovni jezik te naposljetku prijatelji i stručnjaci povezani s gluhima.

Dakle, gluhe osobe mogu biti audiološki gluhe (iz medicinske perspektive) i/ili kulturološki Gluhe. Audiološki gluhi su gluhi koji nisu odgajani u skladu s kulturom gluhih, najčešće zbog čujućih roditelja. Iz kulturološke perspektive, osoba se smatra kulturno Gluhom ako gleda sebe kao pripadnika kulturne manjine, tj. zajednice gluhih i koristi znakovni jezik kao glavni način komunikacije. Stupanj gubitka sluha nije bitan. Razvili su svoja vlastita pravila ponašanja, kulturne norme, stavove i perspektive, koje se uvelike razlikuju od kulture čujućih. Među Gluhima u svijetu postoji snažan otpor umjetnoj pužnici ili ispravniji naziv kohlearnom implantatu i sličnih izuma iz svijeta medicine, koji ‘smanjuju populaciju Gluhih’, tj. kojima je primarni cilj premjestiti osobu iz jedne kulture u drugu, čime uništavaju jednu zajednicu. Organizacije gluhih širom svijeta protive se kohlearnoj implantaciji, posebice u male djece. No, unatoč tome, postoje pojedini gluhi koji žele ugradnju implantata, jer se nisu pomirili sa svojim gluhim identitetom i sve bi dali da čuju ili su im to nametnuli roditelji želeći im bolju budućnost, no kada dođu u kontakt sa zajednicom gluhih, najčešće u srednjoj školi, gdje su i gluhi vršnjaci, odbacuju implantat.

Kulturni identitet Gluhih - četiri vrste

Stjecanjem svojih razvojnih okolnosti i iskustava, osoba s oštećenjem sluha može se identificirati s čujućom zajednicom, zajednicom Gluhih, s objema zajednicama ili niti s jednom zajednicom, odnosno formirati jedan od četiri tipova kulturnog identiteta: čujući, Gluhi, dvokulturni ili marginalni identitet. Identitet je nešto što se konstantno mijenja i razvija prema životnim okolnostima svake osobe. Vrsta škole ima određeni utjecaj na kulturni identitet gluhih. Ovakav specifični način stjecanja identiteta, usvajanja jezika i poistovjećivanje s kulturom Gluhih jedinstveni su procesi, jer se odvijaju horizontalno za više od 90% gluhe djece. Tradicionalni vertikalni proces u kojemu se kultura i jezik prenose s odraslih (roditelja) na djecu ne odvija se u svijetu Gluhih (7% ima jednog gluhog roditelja i 3% ima oba gluha roditelja). Umjesto toga, Gluha djeca obično uče znakovni jezik i kulturne norme od svojih Gluhih vršnjaka i Gluhih učitelja. To pridonosi pozitivnom identitetu i povoljnim stavovima prema oštećenju sluha i znakovnom jeziku, kao pravom prirodnom jeziku gluhih osoba. ‘Gluhi pojedinci koji pohađaju školu za gluhe razvijaju dvokulturni i Gluhi identitet, dok pojedinci uključeni u redovni sustav obrazovanja, okruženi čujućim vršnjacima, najčešće razvijaju čujući identitet. Stupanj oštećenja sluha važan je faktor koji utječe na oblikovanje identiteta gluhih. Jednako tako, ono nije mjerilo pripadnosti kulturi Gluhih, jer svi mogu biti dvokulturni i dvojezični.’ (Möhr Nemčić, R.)

‘Osobe s marginalnim identitetom općenito u lošijoj su poziciji od sve tri ostale grupe (čujući, gluhi, bikulturalni identitet) s obzirom na samopouzdanje, opće dobrostanje i zadovoljstvo sa životom. Gluhe osobe, pripadnici obaju kultura (tzv. bikulturalne i dvojezične) su obično samopouzdane gluhe osobe koje su se oduprijele utjecaju negativnog stava čujućeg društva prema sposobnostima gluhih osoba, uspješne su na akademskom i poslovnom planu i aktivisti su u borbi za prava gluhe manjine u čujućem svijetu i ispravljanju društvenog stava i stigme prema gluhoj manjini.' (Kuhn, N.)

Zajednica Gluhih omogućuje mladoj gluhoj osobi sustav podrške koji joj može pomoći u trenucima stresa. Dakle, osim što gluhe odrasle osobe i vršnjaci mogu biti modeli u procesu razvoja identiteta, mogu biti značajna podrška gluhim tinejdžerima u vidu pružanja informacija i savjeta.

 

Iva Baričević

 

Povezane vijesti