S vremenom se moje sporadično pisanje svidjelo ljudima kojima se trebalo svidjeti, a ja sam shvatio da svoju potragu za stvaranjem mogu započeti i pišući iz Zagreba - nije mi više bio potreban filmski studio na zapadnoj obali SAD-a

 

Jednog lijepog dana...

Tako mi je prijateljica predložila da započnem svoju priču o ustanovi URIHO. Pa iako je u pravu, jer je priča prekrasna, zapravo je sasvim u krivu.

Jer je priča počela jednog groznog dana.

Trebao je biti lijep dan. Bio sam u posjetu jednom dragom prijatelju i vratio se doma podružiti se s drugim. FIFA je tih dana bila u igri, nogomet za nas s kotačima. Sve je trebalo biti lijepo. A onda je moja mama, nakon telefonskog poziva, u suzama prekinula nogomet.

Tu večer sam izgubio svog Marka.

Tog groznog, najružnije crnog dana je počela moja prekrasna priča o URIHO-u.

U Šahovskom klubu 'Stjepan Bosak' - URIHO smo bili zajedno, ali, sasvim iskreno, Marku nitko od nas, pa ni ja, nije pomagao dovoljno. On sam je stvorio mašineriju. Mašineriju koja je ostala bez njega. Kao i mi, bila je izgubljena.

Mislio sam da je to kraj. Bio sam siguran u to.

No nismo to mogli dopustiti. Nismo htjeli. Netko je morao ući u Markove cipele.

Taj netko sam na kraju bio ja.

Bilo mi je užasno, to je jedna od onih stvari koje je teško opisati ikome, i mislim da je malo tko može razumjeti. Srećom. Bez želje da povrijedim ijednog kolegu i prijatelja iz kluba, u tim trenucima teško da bih opstao bez podrške obitelji i svojih najbližih - mame, tete, bake, mog dragog Marka i Monike - i ekipe iz URIHO-a, ekipe iz koje ipak moram izdvojiti Josipa Držaića i Jadranku Blagus. I kad spomenem podršku, ne mislim na materijalnu podršku, nego na sve ono drugo. Važnije. Podršku ljudi koji te izvuku iz bezdana kad ne znaš što radiš. Kad ne znaš ni tko si.

Tada sam shvatio što je URIHO i zašto je Marku toliko značio. Jer je vrlo brzo počeo značiti i meni.

Biti na čelu mašinerije kakva je naš šahovski klub nije mala ni jednostavna stvar. Odgovornost, administracija, sastanci, novi ljudi... Mislim da mi se broj kontakata upisanih u mobitel udvostručio u samo nekoliko dana. A čak nisam siguran ni da karikiram.

Sav taj novi šušur, uz neizostavnu upletenost sudbine, a možda i slučajnosti - možda i jednog i drugog, u nekoj kozmičkoj igri paradoksa - doveo je do toga da je jedna od Markovih profesionalnih zadaća također postala moja obveza. Govorim o medijskom praćenju šaha osoba s invaliditetom.

Govorim o ovome što i sada čitate, o In Portalu.

Počelo je od šaha. Sporadično. No s vremenom se to moje sporadično pisanje svidjelo ljudima kojima se trebalo svidjeti, a ja sam shvatio da svoju potragu za stvaranjem mogu započeti i pišući iz Zagreba - nije mi više bio potreban filmski studio na zapadnoj obali SAD-a.

Tu sam se našao, među ovim redovima. Ne samo kao kreator priča i imaginarnih svjetova, nego i kao kreator stvarnih promjena, koliko god one možda bile male i uglavnom ograničene na mikrosvemire koje svatko od nas nosi u sebi. Tu postajem čovjek koji sam oduvijek želio biti, čovjek iza kojeg će ostati nešto. Nešto što, zahvaljujući meni važnim ljudima, znam da vrijedi i da je trajno.

Četiri godine mog novog života - koji je započeo jednim od najružnijih dana u mom životu i koji sada shvaćam kao Markov posljednji dar - na neki ću način, bar jednim dijelom, proslaviti u Lisinskom, skupa s URIHO-m koji slavi svoj puno zreliji 73. rođendan.

Možda URIHO nije za vas, ili mislite da tamo rade neki jadnici. Možda tu nije ni moja vječna ni zadnja stanica, ne znam. Možda ni vi, kao ni ja, ne volite te međunarodne dane licemjerja.

Ali sve to je nevažno. Važni su ljudi. Uvijek su bili. Jer samo kad upoznate ljude koji žele posegnuti za vama u bezdan i iz njega vas izvući, samo onda možete vidjeti širu sliku koju svi mi zajedno slikamo.

Zato su URIHO i In Portal moj dom. Dom u koji me pozvao Marko.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 29.11.2019