I mi želimo aktivno društvo solidarnosti, jednakopravnosti i socijalne pravde, konstrukciju svijeta koji će uistinu, na razini temeljnih ljudskih potreba, biti pristupačan svima

 

Ima tema o kojima je teže i onih o kojima je lakše pisati. Za današnju sam kolumnu ranije bio predvidio nešto sasvim drugačije, ali ipak sam, u gotovo zadnji čas, odabrao lakši put. Ne samo zato što je lakši, nego zato što je tema aktualnija. Osim toga, čini mi se da je vrijeme da ponovno posjetimo ideje s kojima sam, na neki način, i počeo ovu svoju kolumnističku karijeru.

U subotu je, u organizaciji istoimene queer feminističke i antifašističke udruge, a pod pokroviteljstvom mnogih državnih i nedržavnih institucija i organizacija, održan 16. po redu Zagreb Pride. Povorku ponosa, društveni i politički skup koji za cilj ima izgraditi „aktivno društvo solidarnosti, jednakopravnosti i ravnopravnosti, socijalne pravde koje se postiže kroz dekonstrukciju patrijarhata i svih njegovih pojavnih oblika, uvažavajuću pritom puno pravo svake osobe na samoodređenje, samoidentifikaciju i samodefiniciju“, i ove je godine posjetio i podržao značajan broj političara i javnih osoba.

Bez želje da dodatno politiziram stvar koja je, po meni, i ovako pretjerano ispolitizirana, što očito odgovara i organizatorima, reći ću samo da mi je drago da povorka već godina prolazi bez značajnijih izgreda. Borci za prava LGBTIQ zajednice itekako mogu biti ponosni na ono što su postigli u relativno kratkom vremenu.

Mislim da znate zašto ovo pišem. Znate i o čemu će biti ova kolumna.

Osobe s invaliditetom su pokušale nešto slično – prosvjedi održani 2012., 2013. i 2014., međutim, nisu polučili ni približno ovakav uspjeh, iako organizatori zaslužuju svaku pohvalu za trud.

Ne znam koliki ću dio kolumne posvetiti tome, ali želim se osvrnuti na razloge relativnog neuspjeha tih okupljanja. Možemo ih podijeliti na interne i eksterne – prvi su oni koji se manje ili više izravno tiču nas, a na ove druge mi ipak ne možemo tako izravno niti lako utjecati, ovise o volji ljudi koji nisu nužno na ikakav način povezani s nama.

Prvi je interni razlog, po meni, nedostatak kontinuiteta. Trebalo je prosvjede pod svaku cijenu nastaviti, jer da se Zagreb Pride održao samo tri puta, ne bi prošao puno drugačije, ne bi LGBTIQ osobe postigle ovoliku društvenu, medijsku, a na kraju, i političku popularnost. Ne zaboravimo, prošli su kroz teška razdoblja uvreda i napada, ali ih je to samo ojačalo. S druge strane, organizatore ova tri prosvjeda osoba s invaliditetom potpuno razumijem – nije za to potreban malen trud, a još se čini većim kada vidiš da ga ne cijene oni zbog kojih to i radiš. Tu dolazimo do druga dva, jako povezana problema. Prvi, osnovni i najveći je naša pasivnost. O njoj neću lamentirati u današnjoj kolumni, ali ću ovoga puta, u ovom slučaju, odgovornost za našu pasivnost, bar djelomično prebaciti na udruge osoba s invaliditetom, posebice one krovne, saveze. Podržavanje ovakvih prosvjeda bi bilo upravo ono što osobe s invaliditetom od svojih udruga i saveza očekuju. No podrška je izostala pa ljudi za prosvjed nisu znali, na njega nisu mogli doći, a nimalo me ne bi iznenadilo da je nekima dolazak i zabranjen. I ovdje, kao i u brojnim drugim prilikama, pravo pitanje je zašto, a oni koji odgovor znaju, sigurno nam ga neće dati.

Što se eksternih razloga tiče, stvar je vrlo jednostavna. Seks, golotinja, nasilje, strah, ideologija i podjele prodaju medije, a gdje su mediji, tu je i politika. Nažalost, ili na sreću, osobe s invaliditetom, za razliku od nekih drugih manjina, ne izazivaju niti priželjkuju išta od navedenoga. Nema novinara, nema medija, nema populizma, nema političara, nema poznatih faca i nema javne podrške. Jednostavno je.

Stvarno nas je puno. Zamislite, pola milijuna ljudi. I više. Mogli bismo godinama organizirati povorke brojnije od Zagreb Pridea, a da se ni jednom ista osoba ne pojavi na dvije. Nije mi jasno u čemu je problem.

I mi želimo aktivno društvo solidarnosti, jednakopravnosti, ravnopravnosti i socijalne pravde, ali pritom ne tražimo nikakvu dekonstrukciju, nego samo konstrukciju društva i svijeta koji će uistinu, na razini najosnovnijih ljudskih potreba, biti pristupačan svima. Bez izuzetaka, bez podjela i uvjeta, bez politiziranja.

Osobe s invaliditetom žive u siromaštvu. Bez obitelji ostajemo zaboravljeni i napušteni, prepušteni sustavu koji nam nije prilagođen. Nismo ravnopravni na otvorenom tržištu rada, niti u obrazovanju. Nemamo pristup najosnovnijim javnim uslugama, poput zdravstva ili pravnog sustava. Ne možemo se zabaviti gdje želimo niti tugovati za najmilijima gdje su pokopani. Nismo zaštićeni od zlostavljanja u domu niti na cesti. Nismo vidljivi nigdje, iako smo jako uočljivi. A naša osnovna ljudska prava i dalje ostaju neostvarena.

Zato vas sve molim, kada opet organiziramo povorku, a prije ili poslije budemo, podržite nas. Lijevi i desni, crni i bijeli, vjernici i nevjernici, LGBTIQ osobe, Srbi, Romi. Svi. Nama nije važno, jer su nam istinski svi jednaki. I sve vas trebamo, bili vi poznati ili ne.

Podržite nas čak i ako nas se prvi put okupi samo 16.

Podržite nas, jer prvo moramo moći preživjeti kao osobe s invaliditetom, a tek onda neki od nas mogu biti gay, Srbi ili bilo koja treća manjina.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 12.06.2017