Kristina Ana Mudrinić i sama je dugi niz godina trpila posljedice neprepoznate disleksije i disgrafije. Nakon završenog Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Odsjek za informacijske i komunikacijske znanosti, prošla je edukaciju za facilitatora u Davis Dislexya Association International u Veneciji. Trenutno je jedina licencirana Davis facilitatorica u Hrvatskoj.

 

Kako laiku objasniti pojam disleksija, disgrafija i diskalkulija?

- Problemi u učenju kod djece koje karakteriziraju ovi oblici parcijalne disfunkcije je zapravo problem u njihovoj percepciji. Osobe koje pate od problema u učenju su osobe koje ne razmišljaju u klasičnom verbalnom smislu. Njima je je primarni način razmišljanja vizualno i/ili kinestetički iskustven. Problem nastaje kada osoba ne zna kako razumjeti informaciju koja nije prikladna njihovom razmišljanju. Disleksičnoj osobi će problem biti kako vidjeti riječ koja je apstraktna. Za njih apstraktnost može biti i jednostavni veznik poput ako, ili, jer, i, zbog toga…. Znaju kako se služiti tim riječima ili nauče kako ih izbjeći, ali ne shvate pravu informaciju. Takve riječ i one slične koje se ne mogu vizualizirati te osobe ne mogu povezati s iskustvenim doživljajem. Cilj je naučiti osobu kako da prijeđe ovakve i slične probleme kako bi mogao usvojiti cijelu informaciju, a ne samo dio.

Disgrafija je dosta složena. Kod ovakvih osoba potrebno je imati na umu da prilikom pisanja ili prepisivanja riječi s ploče ili knjige oni ne povezuju riječi i značenje . Oni zapravo precrtavaju 'sliku'. Zbog njihovog talenta vizualnog razmišljanja, prilikom pisanja gledaju na znak ili skupinu znakova (riječ) kao na sliku. Ponavljanim precrtavanjem nastaju problemi u pisanju. Za njih je potrebno pokazati kako znak ili riječ izgleda te da su znakovi sačinjeni od triju komponenti: kako znak/riječ izgleda, kako ona zvuči te koje je njihovo značenje. Kada nauče primijeniti svoje pisanje na način da više ne gledaju na znakove/riječi poput slika, već poput simbola koji služe za prenošenje poruka disgrafija kao takva se smanji te u mnogim slučajevima nestane.

Diskalkulija se tretira na iskustvenom učenju te se uči da je ona povezana s promjenom. Ron Davis matematiku uvijek povezuje s realnim okruženjem te da ona zapravo služi za stvaranje reda. Ona služi za mjerenje promjene u odnosu na standard. Kada osoba ima problema u matematici, takvim osobama nedostaju osnovni koncepti kojim se matematika služi. Njima je potrebno pokazati kako se matematika primjenjuje kako bi pokazala promjenu količine u odnosu na prvotnu situaciju koristeći se zadanim standardima ili pravilima. Svaka osoba je individualna i posebna te je potrebno svaki slučaj izolirano promatrati.

Jesu li u RH u provedbi primjereni oblici odgoja i obrazovanja djece kojoj je dijagnosticirana disleksija, disgrafija ili diskalkulija? Mislite li da postoje potrebe za promjenama u pristupu djeci?

- Ne bih se htjela zadržati na odgoj i obrazovanje samo u RH. Smatram kako bi školstvo bilo kvalitetno mora svoje metode rada prilagoditi vremenu i izazovima kojim se susreću. Jedini zdravi korak naprijed je vidjeti koliki je uspjeh u našem školstvu te ako nije zadovoljavajući rezultat, vidjeti što se može promijeniti ili prilagoditi. Mislim da je najbolje vidjeti što profesori govore o ovoj problematici, jer su oni na prvoj fronti s djecom koja se bore s programom, ali i sa učenicima. Moje je mišljenje uvijek isto, vidjeti svakim danom što se može bolje napraviti za bolje sutra. Smatram kako je najbolje oslušnuti potrebe djece koja su nam najbolji pokazatelj što je njima potrebno da bi mogli držati korak s nastavnim cjelinama. Naravno, potrebno je vidjeti kako se naše doba promijenilo u odnosu na ranije školstvo. Danas se djeca suočavaju s mnogim izazovima koja prije nisu postojala. Tempo života se ubrzao ne samo za nas odrasle, već i za djecu. Izvanškolske aktivnosti su dostigle veću razinu, strani jezici su potrebni kako bi mogli kasnije u životu uspjeti na osobnoj i akademskoj razini.

Disleksija je dosta mlad pojam koji se uvukao u naše školstvo. Drago mi je zbog toga. Prije je postojala, ali danas imamo mnogo više informacija kako prepoznati takvu osobu te kako im, koji se borimo s takvim izazovima možemo pomoći.

Da li je potrebno mijenjati ili prilagoditi školstvo, svakako. Ovo je područje koje će stalno biti pod lupom promatranja i mijenjanja i zbog toga mi je drago. Školstvo, da bi imalo napretka, mora se prilagoditi. Svakome je u interesu imati što bolje školstvo tako da promjene su nužne i potrebne. Da se ne mijenjaju to bi značilo da smo postigli potencijal i više od trenutnog se ne može. Za sada još uvijek nismo našli savršen model. Tomu treba težiti.

Na čemu se temelji rad po Davis metodi?

- Davis metoda počiva na postulatu da se u svakoj osobi krije talent koji je ostvariv, naravno, ako je osoba spremna razvijati svoje potencijale. S obzirom da je disleksija velik problem kod osoba koje moraju učiti i boriti se sa svakodnevnim izazovima, ova metoda uči kako svoje mane promijeniti u talent. Ako verbalna osoba procesira informacije od oko 150 riječi u minuti, osoba koja razmišlja u slikama neverbalno stvara slike informacija u svojim mislim. Neverbalna je misao mnogo brža, čak se smatra i do nekoliko tisuća puta bržom, jer slike informacija koje se stvaraju su evolutivne i mijenjaju se kako nove informacije pristižu. Disleksične osobe vode malo unutarnjih monologa tako da oni ne čuju što čitaju, osim na glas. Oni stvaraju mentalne slike i dodaju značenje.. Prema tome, samo je potrebno naučiti osobu kako da primjeni svoj prirodan način razmišljanja. Mnogo se radi i na tomu da se vježba učenje riječi i koncepte koje je teže vizualizirati. Jednom kada steknu samopouzdanje i iskustvo takvog razmišljanja, disleksija koja je stvarala probleme u učenju kao takva iščezava. Potrebno je naglasiti da osoba koja razmišlja u slikama ostaje i dalje razmišljati na isti način. Prepreke koje su do tada vodile u stanje zbunjenosti nestanu, a disleksija kao dar ili talent ostaje te se može ostvarivati punim potencijalom.

Kažete: "Tijekom Davis edukacije napokon sam naučila da je moja disleksija zapravo talent i s time sam naučila kako učiti bez da samu sebe dovedem u stresnu situaciju". Opišite nam osobno iskustvo odnosa prema osobama s disleksijom.

- S obzirom da sam se godinama borila s disleksijom, želja mi je oduvijek bila da vidim kako razmišljam i zašto imam drugačiji način primanja informacija. Koliko se god trudila, uvijek sam nailazila na prepreke u učenju te dodatni sati za savladavanje gradiva. Uvijek sam znala da problem ne leži u lijenosti i/ili manjku mentalnih sposobnosti. Jednostavno sam morala učiti na pamet ono što mi nije uvijek bilo jasno. Srećom, naišla sam na Davisovu metodu koja mi je uvelike razdanila kako je razmišljati kao disleksik. Nastavila sam edukaciju iz velike radoznalosti, ali i željom na nadvladam svoje probleme i komplekse koje sam godinama vukla. Kada sam počela primjećivati promjene u sebi, odlučila sam nastaviti dalje. Ako sam ja to mogla, mislim da mogu i drugi. To se i ostvarilo. S obzirom da sam sada svjesna svog oblika razmišljanja, lakše mi je svoje znanje primjenjivati i na druge te prepoznati njihova stanja zbunjenosti.

Trenutak kada sam primijetila promjenu u sebi je bio kada sam po prvi puta mogla vidjeti cjelovitu sliku u glavi - informaciju koju sam pročitala, mogla sam imati potpuno shvaćanje bez da moram dva ili više puta pročitati. U slučaju da mi se dogodilo da nisam iz prve uspjela napraviti sliku točne informacije, nije me ulovila panika. Mogla sam prepoznati kada i gdje mi se dogodio osjećaj zbunjenosti. Biti svjestan kada se gubi informacija je velika stvar disleksičnoj osobi. Napokon sam imala kontrolu nad svojim (ne)znanjem. Najbolje što sam sebi mogla pokloniti je kontrolu nad sobom i samopouzdanje koje sam stekla i osjetila prilikom pohađanja ove edukacije.

Sudjelujete u kampanji "I ja želim čitati" iznoseći zapažanja do kojih dolazite kao licencirana Davis facilitatorica djece koja imaju disleksiju, disgrafiju i diskalkuliju. Do kojih spoznaja ste došli kroz svoj rad?

- U svom radu sam imala prilike upoznati mnoge mlade osobe koje se bore s različitim oblicima učenja. U velikoj većini slučajeva primijetila sam da su to osobe koje imaju snižen prag izdržljivosti po pitanju učenja. Problem nije u koncentraciji ili u lijenost, već su mnogo puta naišli na tekst ili situacije u kojima koliko god da se trude nekako bi uvijek krivo naučili ili ne bi shvatili. Radi toga te iste osobe su često imale i smanjeno samopouzdanje. Često, koliko god da je disleksija i drugi problemi u učenju prisutni, izazov se skriva u vraćanju samopouzdanja na zadovoljavajuću razinu kroz rad u kojem oni po prvi puta osjete uspjeh u stvarima koje do sada nisu mogli postići. Ono što ne shvaćaju oni koji nisu imali ovakav izazov, je pojava kod disleksičnih osoba da oni ulažu veliki trud skrivanja ovog hendikepa; pokušaji da budu prosječni kako bi pratili tempo drugih, da ne ispadnu glupi. Radi toga oni imaju pred sobom veći izazov kako ju prekriti tako da vrijeme savladavanja problema uopće se ne stigne riješiti. Ako se i stigne, vjerujte mi energija utrošena u skrivanju istoga je dostigla razinu da su osobe često umorne da bi napravili korak u rješavanju problema. Česti slučaj na kraju bude sami uspjeh skrivanja problema te se ne adresira pravi uzrok frustracija koje ih je dovelo da uopće pokušavaju biti 'normalni' pod njima stresnim situacijama..

U radu s djecom sam mnogo puta doživjela olakšanje i često zahvalu jer su često mislili da takav teret moraju nositi sami jer drugi ne razumiju što im se događa. Moram reći da Davis metoda pomaže takvim osobama i da ih vraća u stanje samostalnih mladih osoba.

Meni je na kraju najbitnije da prilikom rješavanja svojih problema nemaju sram priznati da su disleksične, već da je to dar njihovog razmišljanja. U početku ste pitali što bi se trebalo promijeniti u školstvu. Po meni, smatram da bi se trebala maknuti stigma pametnih i glupih među vršnjacima te učiti druge raznolikosti jer zajedničkim radom gradimo bolje sutra.

Razgovarala: Božica Ravlić

Objavljeno: 10.02.2017