"Ponekad ima trenutaka kad se osjećam lošije, kao i svi ljudi, ali nastojim ih prebroditi. S obzirom da sam osoba s invaliditetom od rođenja ja za bolje ne znam", kaže uz ostalo dugogodišnji zaposlenik ustanove URIHO

 

"Uvijek i svakome prilazim otvorena srca“, veli Davor Vaš (48), obućar iz Vukovara, koji je od svoje pete godine život proveo u Zagrebu s dijagnozom cerebralne paralize.

Osnovnu školu pohađao je do petog razreda na Goljaku, a od šestog do kraja srednje išao je u Dubravu. Prvi razred srednje škole upisao je za obućara, no nikad se nije snašao u tome. Maturirao je 1987. godine. "Kako se 1988. godine otvorio tečaj za grafičkog tehničara, upisao sam to i završio", kaže Davor.

"Po završetku srednje škole moj socijalni radnik mi je rekao da mogu upisati fakultet koji god želim i da će ga socijalno plaćati. No zeznuo sam se, smatram svojom najvećom životnom greškom što se nisam odlučio studirati. U to doba sam razmišljao: što bi ja išao na fakultet, idem ja raditi. I to ima neke svoje prednosti, jer da sam otišao na fakultet možda bih danas bio još na burzi i bez 27 godina radnog staža“, rekao je Vaš.

Osam godina u Dubravi predstavlja za njega najljepše doba života.

"Stanovao sam četiri kilometra od centra, ali sam preko tjedna boravio namjerno u domu i spavao tamo. Bilo je dobro društvo, sjajno smo se slagali. Nakon završetka srednje škole bio sam godinu dana na burzi i onda su mi iz centra Dubrava javili da se otvorilo radno mjesto operatera na računalu. Prijavio sam se i dobio posao 1. prosinca 1989., a to radim i danas. Relativno sam zadovoljan s poslom, no uvijek ima nekih sitnica koje bi se mogle i bolje razvijati“, objasnio je.

Nije uvijek bilo lako raditi, pogotovo kad se nije dobivala plaća.

"To je bilo prije nego što smo se preregistrirali u URIHO, dok smo poslovali pod nazivom Dioz, početkom 90-ih godina. Radne jedinice su se odvojile 1991. godine, svaka za sebe, i to je bio najteži period, plaće su bile male i neredovite. Zato sam uvijek zadovoljan s malim stvarima, jer smatram da one čine život“, prisjetio se.

Vaš obožava filmove, iako priznaje da nema neki određeni žanr koji posebno voli, a danas je vlasnik prilično velike kućne videoteke.

"Ponekad ima trenutaka kad se osjećam lošije, kao i svi ljudi, ali nastojim ih prebroditi. S obzirom da sam osoba s invaliditetom od rođenja ja za bolje ne znam, međutim nastojim izvući maksimalno iz postojeće situacije. Kraj prošle i ova godina mi je bila dosta stresna. Neke stvari mi se nisu poklopile kako spada, ali bit će bolje. Uvijek i svakome prilazim otvorena srca. Ako me želiš za prijatelja – dobro, ako ne - onda je taj netko na gubitku“, zaključio je Vaš svoju priču.

Domagoj Glažar

Objavljeno: 20.12.2016