PITANJE: S.T. (25) Cimerica mi je veoma korektna osoba, no poznajemo se tek nekoliko mjeseci i stoga nisam sigurna jesam li je dobro procijenila.

 

Ponekad se čudno ponaša, teško je opisati sve njezine istupe kada je cijelo društvo gleda iznenađeno. Malo govori o obitelji, a znam da se baš i ne slažu. Možda je to i zbog njezina invaliditeta, kreće se u kolicima, ali baš i ne sklapa prijateljstva. Mnogi kažu da sigurno ima poremećaj osobnosti i počeli su i mene izbjegavati, jer je uvijek štitim. I samu me smetaju njezine faze grešaka i onda kajanja. Vidim da joj je teško, a ne znam porijeklo njezina bijesa, tuge, razdražljivosti i istodobno potrebe za prihvaćanjem od okoline koja ju ne razumije. Pišem vam jer bih joj voljela pomoći i zanima me može li se to njezino stanje liječiti?

ODGOVOR: Ljudi s poremećajem osobnosti obično nisu svjesni da njihovo ponašanje ili obrasci mišljenja nisu odgovarajući, već najčešće vjeruju da su njihove reakcije normalne i ispravne. Često ih članovi obitelji ili prijatelji upućuju na traženje psihijatrijsku pomoć, jer njihovo neodgovarajuće ponašanje drugima uzrokuje poteškoće. Ljudi sa teškim poremećajima osobnosti izloženi su velikom riziku da prihvate ponašanja koja mogu dovesti do fizičke bolesti, kao što su ovisnost o alkoholu ili drogama, samouništavajuće ponašanje, bezobzirno seksualno ponašanje, hipohondrija i sukob sa društvenim vrijednostima. Često su ranjivi na psihijatrijske slomove uslijed stresa, vrsta psihijatrijskog poremećaja, npr. tjeskoba, depresija ili psihoza. Njihov bijes, impulzivnost i česte promjene raspoloženja mogu ih dosta udaljiti od drugih ljudi, iako u biti žele dobre i tople ljudske odnose.

Uobičajeno prve promjene razvoja poremećaja osobnosti počinju u mladosti, adolescenciji ili u mlado odraslo doba. Porijeklo tih poremećaja je uvijek genetika i iskustvo ranih odnosa u obitelji u kojoj dijete odrasta. Većina težih poremećaja uvijek ima u anamnezi postojanje trauma ili neadekvatnih odnosa u primarnoj obitelji. 

Liječenje je teško ako ne i nemoguće. Razlog tomu je što jedan značajan dio ljudi koji pate od poremećaja osobnosti nema i mogućnost spoznaje da nešto nije u redu s njima, jer uglavnom "dijagnozu" postavlja okolina, stoga izostaje i potreba pojedinca da uočava svoje stanje kao nešto što treba liječiti. Onaj dio ljudi zahvaćenih tim poremećajima koji imaju i vlastitu patnju ima i šansu za motivacijom. No čak i tada to liječenje nije lako, uobičajeno uključuje kombinaciju više pristupa, na primjer individualnu i grupnu psihoterapiju, liječenje stabilizatorima raspoloženja i antidepresivima itd. Istraživanja pokazuju da se osobama s poremećajem osobnosti često s vremenom poboljša stanje, te da onda mogu živjeti sretnim i mirnim životima.

In Portal

Objavljeno: 15.12.2016