Zašto osobe s invaliditetom nisu zastupljene na izborima sukladno broju, zašto roditelji djece s teškoćama u razvoju ne mogu biti nositelji određenih političkih ideja, sadržaja, ali i modela ustroja države?

 

Izborna utakmica jednako je uzbudljiva kao nogometna, velike razlike i nema. Navijači se svađaju, jedni drugima se izruguju, na ankete se gleda kao na postignute golove...

Toliko je toga napisano o izborima, a iskreno nemam pojma niti što, niti tko, sve neke prozivke, krivnje, afere i to je ono što je važno. Pratio sam većinu toga napisanog i objavljenog, ali ništa u meni nije probudilo ono važno, ono ljudsko, ono što bi mi dalo nadu. Ne želim ovdje govoriti o političkim opcijama, ne mogu reći ni da su sve iste, ali ono što me vrijeđa, ono što me degradira i omalovažava je činjenica kako su sve one važne životne teme ostale netaknute. Bog zna kako sam izvršio svoju građansku dužnost, ali Bog zna kako nisam bio sretan s izborom, jer nijedna stranka u ovoj kampanji nije spominjala teme poput siromaštva, lopovluka, rodijačkih veza, korupcije, niti jedna stranka nije pokazala kako će obnoviti hrvatsko selo, iako se kunu u njega, niti jedna stranka nije ponudila rješenje kako intregirati osobe s invaliditetom. Sve same uopćene fraze i frazice, koje bi i moja pokojna baba Kata bolje prezentirala.

Gledajući rezultate izbora svi su nešto kao pobijedili, svi su dobitnici, pa kako to da narod umire na kapaljke. Čovjek koji se bavi politikom i na prvom mu je mjestu pobjeda na izborima nije dorastao zadaći za koju se predstavlja. Politika je borba za opće dobro, za dobro svakog pojedinca i ona je konstanta koja traje, ona je izbor srca, a ne pameti. Pamet je ta koja samo usmjerava srce.

Kako bi pobijedili na izborima političari se služe osobama s invaliditetom, djecom sa teškoćama u razvoju, mladima, umirovljenicima, ma sa svima onima s kojima mogu uljepšati sliku o vlastitoj socijalnoj osjetljivosti. Zar stvarno misle da je narod glup, uplašen, neodgovoran, zar stvarno misle da će narod ovo vječno trpjeti. Ma, pun nam vas je kufer više, vama je važna plaća saborskog zastupnika, vama su važne ministarske i druge fotelje, a narod ko šiša. Pozivanje na domoljublje, na državu... Gospodo, nije država stvorila čovjeka, već čovjek državu i kao takav ima je pravo kontrolirati, ali i upravljati njenim bogatstvima.

Danas vidimo kako predstavnici manjina ucjenjuju one koji su u najvišoj mjeri dobile povjerenje građana, pa se pitam po kojoj to osnovi postoji zakon o manjinskoj zastupljenosti, a najveću manjinu - osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju - nitko ne benda. Kako je moguće da se jednoj populaciji, koja je usput budi rečeno i najugroženija, ne osigura kvalitetno sudjelovanje na izborima, dok predstavnici nacionalnih manjina koji nisu dobili niti tisuću glasova odlučuju o svemu što je važno u ovoj grebenoj državi. Ako je čovjek stvorio državu, a jest, pitam se zašto taj i takav čovjek ne može odlučivati o vlastitom životu, o vlastitim izborima, zašto se ne poštuju zakoni koje je donio Sabor RH, zašto osobe s invaliditetom nisu zastupljene na izborima sukladno broju, zašto roditelji djece s teškoćama u razvoju ne mogu biti nositelji određenih političkih ideja, sadržaja, ali i modela ustroja države. Tko su te osobe s invaliditetom, tko su roditelji djece s teškoćama u razvoju, oni su nevažni, ali predstavnici nacionalnih manjina i predstavnici umirovljenika, e oni su bitni, oni izlaze na izbore, oni su ti koji znaju kako riješiti izazove osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, oni su ti koji znaju kako oživjeti hrvatsko selo, oni su ti koji znaju kako zaposliti mlade, oni znaju kako smanjiti siromaštvo u državi.

Ne znam postoji li mladež umirovljenika, pa da i njih čujemo što oni predlažu kako će zaustaviti egzodus mladih iz zemlje. Ma, gospodo, ostavite se gluposti i počnite poštivati i cijeniti znanje jer jedino ono može izgraditi okruženje u kojemu svi imamo istu šansu. Na izborima počnite se boriti za čovjeka, a ne za pobjedu.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 22.09.2016