Bio sam izuzetno radostan kada sam pročitao da su dva sportaša s invaliditetom dobila status vrhunskih sportaša i imam osjećaj kako je to neki početak koji otvara vrata osobama s invaliditetom

 

Raditi, učiti, sudjelovati aktivno u životu obitelji i zajednice, san je svake osobe, neovisno o tome je li živi izazov invalidnosti ili ne. Aktivan život pojedinaca u velikoj mjeri utječe na njegovo zdravlje, a zdrava osoba nije u tolikoj mjeri vezana za institucije zdravstva, već je fokusirana na rad na radnom mjestu. Sve strategije koje se rade morale mi sadržavat veliki broj aktivnosti koji su posvećeni očuvanju zdravlja pojedinaca s invaliditetom. Isto tako zajednica mora osigurati mogućnost rada i zapošljavanja svakom pojedincu sukladno njegovim radnim sposobnostima.

Nedavno sam u uredu razgovarao s momkom koji je prošo vještačenje na kojem je proglašen potpuno nesposobnim za rad. Momak samo što ne plače, govori mi kako on može raditi najmanje dva sata dnevno. Cijelo vrijeme pričamo o zapošljavanju osoba s invaliditetom, o njihovoj integraciji, ali sustavu je lakše nekoga proglasiti potpuno nesposobnim za rad, nego tražiti model i mogućnost kako takvim osobama omogućiti zapošljavanje, pa i na ta dva sata dnevno. Rad je taj koji čovjeku omogućuje zdravlje, samopouzdanje, ekonomsku slobodu. Ali ne, komisiji je lakše proglasiti nekoga nesposobnim i ovisnim o institucijama države.

Iako je postignut veliki napredak u znanosti i tehnologiji, mnoge su osobe s invaliditetom isključene iz zajednice jer sustav u njima ne prepoznaje potencijal, ne prepoznaje vrijednost. Netočno je kako su samo osobe koje su neurološki netaknute - zdrave osobe. Osobe s raznim izazovima invalidnosti su zdrave osobe, njihovo neurološko stanje je stanje, a ne bolest i kao takvi imaju određene radne sposobnosti za određeni vremenski period, ali ih se ne može kao takve proglasiti potpuno radno nesposobnim. Nažalost, mi još uvijek mislimo kako je invalidnost bolest i, što je najgore, mislimo kako je ta bolest prenosiva, pa idemo do te mjere da osobe s različitim izazovima invalidnosti zaobilazimo u debelom luku.

Bio sam izuzetno radostan kada sam pročitao da su dva sportaša s invaliditetom dobila status vrhunskih sportaša i imam osjećaj kako je to neki početak koji otvara vrata osobama s invaliditetom u svim područjima kao osobama čiji se i trud i rad jednako vrednuje kao i kod svih drugih osoba. Ali i dalje žalim za osobama poput ovog momka koji me je molio za savjet, kada im sustav uskrati njihovu Ustavom zagarantiranu ulogu u zajednici, što nisu prepoznati kao potencijal i kao prilika za društvo u cjelini. Svi mi imamo određene izazove, svi mi imamo određene potencijale, ali o našim životima odlučuju osobe koje su u životu pročitale jedino Plavi oglasnik, ako su i to.

Kada bih samo na trenutak imao moć, promijenio bih svijet, promijenio bih odnos prema čovjeku, oduzeo bih moć samoproglašenim moćnicima, imao bih vremena saslušati pojedinca. Kada bih imao moć ne bih nikoga kažnjavao, ne bih nikoga vrijeđao, predlagao bih i borio se za kvalitetna i svrsishodna rješenja. Kada bih imao moć širio bih optimizam, vlastitim primjerom svjedočio prave vrijednosti života. Kada bih imao moć promijenio bih ovo rješenje kod ovog momka i umjesto potpuno nesposoban za rad, napisao djelomično sposoban za rad. Vjerujte mi, i mladić bi bio radosniji, a i institucijama vlasti bilo bi lakše. Ali, eto, nemam tu 'grebenu' moć!

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 14.07.2016