"Svijet oko mene, kao ni sam život nisu ružičasti, plačem kad mi se plače, ali većinu vremena sam nasmijana i sretna", kaže danas petnaestgodišnja koja je na svijet došla dva mjeseca prije očekivanog termina poroda, s dijagnozom tetrapareza spastica

 

"Jednom sam pročitao da mi moramo živjeti život, ne dozvoliti da život živi nas", kaže Vlado Brnić, otac Dore.

Danas vesela petnaestogodišnja, rođena kao nedonošće, ima vlastitu misao vodilju: "Svijet oko mene, kao ni sam život nisu ružičasti, plačem kad mi se plače, ali većinu vremena sam nasmijana i sretna."

Dora je iznenadila roditelje stigavši kao pahulja od tek 1300 grama, dva mjeseca ranije od očekivanog termina poroda. Već drugog dana Dorina života uočena su oštećenja na mozgu, no liječnici nisu znali kakve će to tragove ostaviti u njezinom razvoju.

"Nitko nam sa sigurnošću nije nam mogao reći kakve će biti posljedice ili, kako su rekli, ne znaju koliko je Dora 'oštećena' pri porodu", prisjeća se Vlado Brnić.

"Dok je Dora odrastala bilo je vidljivo da neće biti intelektualnih teškoća, ali fizička ograničenja postoje. Postavljena je dijagnoza tetrapareza spastica. Desna strana zahvaćena je više, no zahvaljujući fizikalnoj terapiji služi se rukama, ali nema fine motorike. Može samostalno sjediti, ustati i kretati se uz pomoć hodalice. To je veoma spor i nesiguran hod, stoga u školi i pri izlascima koristi invalidska kolica."

Par mjeseci prije polaska u prvi razred 2008. godine Dori je smrt oduzela majku, a Vladi suprugu. Majčini roditelji su uvijek bili od velike pomoći kao i danas. Nastavili su živjeti u njihovoj kući u Kostreni. Vladina mama, koja je pomagala kao i nono, suprugin otac, također su preminuli.

"Veliku pomoć pruža nam općina, a neizmjerno mnogo značilo nam je uređenje prilazne ceste i rampe obzirom da je pristup kući bio samo stepenicama", kaže Vlado.

"Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka, zaposlenici, volonteri, članovi i njihovi roditelji spremni su uvijek uskočiti kad nam treba. Ondje smo kao velika obitelj i družimo se uz razne radionice svakog radnog dana. Izbor je velik - od glazbene, psihološke, likovne, plesne radionice te učenje engleskog jezika. Dora redovito ide na glazbenu radionicu i pjeva u zboru, a ostalo ako stigne zbog školskih i drugih obveza.

U životu mi najveću radost pričinjavaju zabave s društvom u udruzi, klubu i školi", kaže Dora.

"Zovu me feštarica, a po Miši Kovaču dobila sam nadimak Mišo. Naime, čim krene zabava ruke su mi odmah u zraku. U Boćarski klub osoba s invaliditetom krenula sam 2012. godine i boćanje me odmah osvojilo. Znači mi mnogo, od treninga do uzbudljivih natjecanja. Posebice u slučaju dobrih rezultata kada se veselimo kako mojem tako i uspjesima ostalih članova kluba. Još uvijek se natječem u juniorskoj, odnosno mlađoj kategoriji pa nemamo puno natjecanja. Sudjelujem na Božićnom turniru i Otvorenom prvenstvu Zagreba, na koje dolaze boćari iz cijele Hrvatske."

Dora se kao reprezentativka Hrvatske prvi put natjecala 2013. godine u Brnu, u Češkoj te na Europskim paraolimpijskim igrama mladih i iako najmlađa boćarka, u svojoj kategoriji BC1, osvojila je brončanu medalju. Sudjelovala je 2015. na Europskim paraolimpijskim igrama mladih u Varaždinu i zauzela 6. mjesto. Do danas je na domaćim natjecanjima osvojila tri zlatne, dvije brončane i jednu srebrnu medalju te joj je dva puta dodijeljeno godišnje 'Priznanje općine Kostrena' za uspješnu sportašica.

Ljubav prema svom klubu Dora je izrazila kroz pjesmu:

"Boćarski klub osoba s invaliditetom 'Pulac' moj klub je kao mala lađa na uzburkanom oceanu

Ali uz pomoć vještog kapetana i mornara njegovo žarko crveno jedro sjaji se na riječkom suncu

Pomoću želje možemo pokoriti sva svjetska mora i oceane s našim malim brodićem i hrabrom posadom.

Želim da još dugo plovi. voljela bih s tim brodićem proći još mnoga mora, njemu dati dušu i srce.

Ukrasiti ga zlatnim, srebrnim i brončanim odličjima i ploviti s njim dok god živim."

"Eto, to je moja pjesma i voljela bih da je objavite", nastavlja Dora.

"Sobodno vrijeme kod kuće provodim gledajući crtiće, dokumentarce, komedije, ponekad neku sapunicu ili sam na laptopu i slušam glazbu. Tjedan mi prođe u trenu, ujutro u školi, poslijepodne u udruzi ili na treningu, a ako vremenske prilike dozvole idem jahati u udrugu Pegaz. Volim ljeta na Krku i ako nisam na plaži uživam ljenčariti uz TV program i navečer šetati nekim od lijepih otočnih mjesta. Nisam doživjela veće neugodnosti zbog invaliditeta, ali smeta me što se ljudi ponekad prave da me ne vide te reagiraju i pomaknu se tek kada ih zamolim.

Svijet oko mene, kao ni sam život nisu ružičasti, plačem kad mi se plače, ali većinu vremena sam nasmijana i sretna", završava Dora.

Božica Ravlić

Objavljeno: 26.02.2016