Bogdan Božinović, šahovski FIDE Majstor, šansonjer, pjesnik, kantautor, grafički dizajner, i što još sve ne, rođen je u Zagrebu 31. prosinca 1958. godine u “zadnji čas". Ta ga je činjenica, kako sam kaže, odredila te je u životu sve nekako činio u zadnji čas s nadom da će tako i umrijeti. U Zagrebu je završio Školu pimijenjene umjetnosti, grafički odsjek. Većinu radnog vijeka proveo je radeći kao aranžer-dekorater, ali ono što ga određuje u najvećoj mjeri su šah, poezija i glazba te posebno, kao spoj poezije i glazbe, šansona. U svijet osoba s invaliditetom ušao je izgubivši sluh.

 

 Kako ste izgubili sluh?

- Godine 2006. igra sudbine me dovela me u grad imenom Goa na zapadnoj obali Indije gdje se  održavalo prvenstvo svijeta za slijepe šahiste. Onamo sam dospio u ulozi trenera i vodiča hrvatskih slijepih šahista. Usred egzotike Indije zadesila me također egzotična ali i neugodna stvar. Kao posljedica virusne infekcije, ostao sam potpuno gluh. Nakon mukotrpne, višemjesečne terapije sluh se donekle vratio na jedno uho te sam uz pomoć slušnog aparata opet bio sposoban komunicirati ali… Život je čudan pa ma kako taj događaj bio strašan (osobito za nekog tko se bavi glazbom) s druge strane isto to mi je omogućilo da postanem članom hrvatske reprezentacije gluhih šahista te smo 2010. godine na šahovskoj olimpijadi gluhih u Portugalskom gradu Estorilu osvojili zlatnu medalju.

Kako je na vas utjecao prijelaz s osobe koja čuje na osobu koja mora koristiti slušni aparat?

- Bilo je to veoma teško i traumatsko iskustvo. Ispočetka sam bio u depresiji, no s vremenom sam prihvatio svoj novi status. Teško je to opisati. Netko tko je do jučer čuo normalno, najednom, doslovce preko noći, više ne čuje ništa! A pogotovo, ponavljam još jednom, kad se to dogodi nekome kome je muziciranje i pjevanje sastavni dio života.

Nastupi?

- Imao sam nekoliko samostalnih koncerata a godinama sam redovito nastupao na Zagrebačkom festivalu šansone. Izdvojio bih jedan događaj vezan uz festival, 'ludost' koju sam izveo a za koju mnogi ne znaju. Naime, te godine 2006. nastupio sam na festivalu izvevši pjesmu potpuno gluh! To je bilo moguće zahvaljujući tome što je unaprijed bilo određeno da nastupim bez orkestra, bez aranžmana. Samo glas i gitara. S obzirom da sam svoj vlastiti glas iz nekog razloga donekle mogao čuti a gitaru sam naštimao električnom štimalicom, odlučio sam nastupiti pa što bude. Nitko nije ništa primijetio. Kad sam to poslije nekog vremena priznao umjetničkom direktoru festivala maestru Zvonku Špišiću, ispočetka nije mogao vjerovati. A kad je shvatio da se ne šalim u svom je stilu prokomentirao: ”Ja sam čul u životu za slijepe pjevače al za gluhe…”

Kako je tekla vaša šahovska karijera?

- Teško je to, u pravom smislu riječi, nazvati karijerom jer sam čitav život bio šahovski amater, radio sam i uz posao igrao. Uspjelo mi je, ipak, osvojiti nekoliko domaćih i međunarodnih turnira i kad bih se ponovo rodio mijenjao bih štošta ali šah bih opet igrao! Kako je uz opisani nemili događaj s gubitkom sluha, došao i gubitak posla (jedna nevolja, kažu, nikad ne dolazi sama) šah mi je (osobito u međunarodnoj konkurenciji gluhih) postao puno važniji nego što bi to inače bio.

Kantautor ste, autor glazbe i stihova ali se, kako čujem, bavite i pisanjem šahovske knjige.

- Da. Točnije, knjiga je napisana ali još zasad nije ugledala svjetlo dana. To je mješavina eseja vezanih uz izabrane (isključivo po estetskom kriteriju) i na specifičan način komentirane šahovske partije te se nadam da će  uskoro biti dostupna čitateljima. Imam i dovoljno materijala za omanju zbirku poezije…

Jesu li uspjesi djelatnika i sportaša s invaliditetom dovoljno zastupljeni u medijima?

- Posve je izvjesno da su sportaši s invaliditetom uvijek na marginama sportskih vijesti ili su potpuno izostavljeni.Nisam optimist da će se nešto promijeniti u tom smislu. Jer pesimisti su, kako netko reče, dobro obaviješteni optimisti.

Kakvi su uvjeti u drugim zemljama za sportaše s invaliditetom?

- Kako gdje. U mnogim je zemljama bolje nego u nas ali dašak diskriminacije prisutan je svugdje.

Vaša poruka za osobe s invaliditetom?

- Nikada ne zaboraviti da je ono što nas čini čovjekom naš duh.

Razgovarao: Domagoj Glažar

Objavljeno: 17.09.2015