Moja priča: Maria Kristina Božičević

Volim slikanje i slikam ustima. Ono što je mnogima nevjerojatno, meni čini veliko zadovoljstvo. Slikanje je moje ime i osobu učinilo potpunom

Rođena sam 20. svibnja 1986. godine u Rijeci. Od rođenja mi je dijagnosticirana Artrogripoza (arthrogryposis multiplex congenita) i u potpunosti sam nepokretna. Koljena su mi ukočena, tako da samo mogu sjediti. Kada ležim na krevetu, mogu ležati na bokovima ili na leđima, ali s jastukom ispod koljena da ih drži u visini. Stopala su također ukočena i deformirana zbog čega ne mogu stati na noge. Imala sam samo jednu malu korekciju stopala, ali bezuspješno. Zglobovi na rukama su mi potpuno ukočeni i kretnje su minimalne, gotovo nikakve. Ostalim zahvatima se nisam podvrgavala jer nitko od stručnih liječnika kod kojih smo bili nije bio upoznat s tako teškim slučajem poput mojeg i nije želio  bilo što započeti s obzirom da ne znaju krajnje rezultate operativnih zahvata.

Nepoznat uzrok

Artrogripoza se uočava odmah nakon rođenja. Karakterizirana je kontrakturama (ukočenošću) više zglobova. Uzrok Artrogripoze nije poznat. Zna se da nije nasljedna, neki slučajevi se mogu povezati s izloženošću infekciji ili štetnim tvarima, bolestima veziva, mišića ili živaca, ali najvjerojatnije se radi o manjku gibanja djeteta u maternici. Zglobovi se razvijaju u drugom mjesecu trudnoće i stanja koja tada ograničavaju slobodno kretanje (promjene oblika i građe maternice, višestruke trudnoće, premalo plodne vode) dovode do zamjene mišićnog tkiva čvrstim vezivnim ili masnim tkivom i nepravilnog razvoja zglobova.
Kukovi su obično iščašeni, položaj ramena je promijenjen, koljena su ispružena, a stopala su u ekvinovarusu: ispružena, izvrnuta i okrenuta u gležnju. Fizički hendikep može biti velik, ali inteligencija nije oštećena. Uz upornu terapiju koja uključuje točno određene manipulacije zahvaćenih zglobova, primjenu udlaga i operacija dvije trećine zahvaćene djece se osposobi za kretanje.

"Moj moto glasi: ja to mogu, ja to hoću, ja to znam"

Živim s roditeljima i godinu i pol mlađim bratom. Kao i svako razigrano dijete, nisam znala kako se igrati zbog nemogućnosti kretanja ruku pa sam sve hvatala usnama. Uvijek smo se brat i ja igrali zajedno s malim figuricama iz kinder jaja. To nam je bilo najdraže. Mama me odgajala kao zdravo dijete i kada sam krenula u 1. razred na Gornjoj Vežici, naučila sam se potpuno služiti ustima te tako i pisati. Sama se služim računalom i pasivno govorim talijanski i engleski jezik.

Školski dani

Od 2. do 6. razreda išla sam u osnovnu školu Kraljevica, Oštro. 7. i 8. razred osnovne škole i 4 razreda srednje škole završila sam u Zagrebu u Centru za odgoj i obrazovanje mladih Dubrava. Završila sam i maturirala smjer za Grafičkog tehničara pripreme. Na početku mi je bilo teško priviknuti se na novu okolinu i ambijent, ali s vremenom sam se uklapala u sve. Upoznala sam mnogo prijatelja, ali jedna jako draga djevojka mi je posebno dirnula srce. Megy je vrlo vesele naravi i s vremenom smo postale najbolje prijateljice.
Najljepše razdoblje u životu mi je bila godina pred maturom (2004.) i sama matura (2005.) jer sam tada bila među starijom generacijom koju su najmlađi obožavali. Bila sam i pune dvije godine u vezi s mlađim dečkom, ali to je bilo mlado tinejđersko doba koje je brzo završilo. Bilo je lijepo, ali morala sam krenuti dalje.

Tada sam upoznala gospođu Gordanu Budimir iz Izdavačke kuće umjetnika u Zagrebu te su me, 01. 09. 2006. godine, primili u Međunarodnu Udrugu umjetnika koji slikaju ustima i nogama i ponudili stipendiju.

Umjetnost kao sudbina

Slikarstvom sam se susrela još kao dijete. Najviše volim slikati mrtvu prirodu,  motive raznog cvijeća te životinje. Koristim se tehnikama akvarel i akril na platnu. Sve tehnike imaju svoj poseban i jedinstven pristup rada, tako da se ne mogu odlučiti koja mi se najviše sviđa.
Akvarele ponekad vrlo brzo napravim što je i zanimljivo jer je za tu tehniku potrebna posebna koncetracija i greške se teško mogu ispraviti. Kod akrila je jednostavnije jer se može nanijeti više slojeva. Ipak, najzanimljivije i najzabavnije mi je miješanje boja jer mogu postići zaista lijepe nijanse i tonove. Do sada sam naslikala oko 200 slika. Sada su mi dani ispunjeniji zahvaljujući tom talentu i Udruzi koja me spaja s ostalim umjetnicima poput mene.
O mojem zdravstvenom stanju brine fizioterapeut i njegovateljica, ali najveći teret snosi moja obitelj, roditelji i brat. Stambeni prostor u kojem živimo nije u potpunosti prilagođen za invalidska kolica, te mi je samo kretanje u stanu otežano, ali to me ne spriječava da živim skromno i obavljam svoje obveze i ispunjavam dane raznim hobijima poput slikarstva i igranje s kućnim ljubimcem, točnije, sa svojom kujicom Mrljicom (3) koja nas sve u obitelji razveseljuje i nasmijava svojim luckastim karakterom.

Tako prolazi moj život mlade žene s invaliditetom koja ustraje u svojim naumima i snovima,  te si upotpunjuje život poput svih drugih ljudi koji nisu hendikepirani. Čovjek treba najprije sebi pomoći da bi pomogao drugima!
Moj moto glasi: ja to mogu, ja to hoću i ja to znam!

Božica Ravlić

Foto Goran Kovačić/PIXSELL