U našem društvu još uvijek se na osobe u invalidskim kolicima gleda sa odmakom i predrasudama. Ali, nesreća zbog koje sam završio u invalidskim kolicima bila je i moje drugo rođenje, kaže Tomislav

"Rođen sam 1985. u Zagrebu, gdje sam doživio svoje drugo rođenje na Božićno jutro 2008." započinje svoju priču Tomislav Salopek.

Nesreće se ne događaju nekom drugom, one su dio života i dovoljna je sekunda da postanemo dio svijeta osoba s invaliditetom. Suvremena civilizacija nemoguća je bez motoriziranog cestovnog prometa. Potrebno je krenuti od vlastite svijesti, podizanje prometne kulture i tolerancije u prometu, pružanje prometnog odgoja i obrazovanja, osvješćivanje o opasnostima koje donosi sudjelovanje u prometu.

Nesreća koja čeka da se dogodi

"Ujutro 24.12.2008. kao i uvijek ustao sam i krenuo na posao koji mi je bio jedino mjesto na kojem sam mogao bez razmišljanja kako, što i na koji način uživati u svakoj ošišanoj frizuri. Tada nisam mogao znati da će mi se za 24 sata desiti kako ja volim nazvati ponovno rođenje ili novi život, a povratak u stari nikada neće biti moguć. Dan sam odradio kao i uvijek pun adrenalina i neiscrpne želje za radom. Nakon toga sam se uputio po poklone za svoju obitelj i bor kako bih pomogao roditeljima oko organizacije Božićnog ugođaja. Riješio sam svoje financijske obaveze prema banci, misleći kako je godinu dobro privesti kraju čist od svih obaveza i davanja. U večernjim satima kao i svake godine uputio sam se na polnoćku i poslije planirao otići u kvartovski kafić. Sjeo sam u auto i na izlasku iz ulice odlučio sam prvi put u 10 godina da mi se ne ide na polnoćku. Otišao sam u kafić, nakon cjelovečernjeg provoda, prije odlaska posvađao sam se s bliskim prijateljima. Tako živčan krenuo sam kući, ponudivši prijevoz jednom prijatelju. Obzirom da sam izbjegao tučnjavu u meni je ostala doza negativne energije koju sam odlučio izbaciti jednom adrenalinskom vožnjom u brdovitom dijelu kvarta. Pri povratku sa vožnje, koliko god ona bila divlja, napetost nije nestala.  U želji da je se riješim napravio sam krivu procjenu, u zavoju pokušao prikočiti mijenjanjem brzine. Udario sam u rubnik, pri čemu je auto odletio u zrak i počeo se okretati. U tom trenutku sekunde su postale minute. Kroz glavu prolazile su mi misli: Dobro, ovo je bila kriva procjena.  Sada ćemo stati. Neće autu biti ništa strašno. Isuse još se vrtimo.  Pa ovo ne staje. Nadam se da će sa frendom biti sve u redu. U tom trenutku osjetim užasan udarac glave, puštam volan i auto se konačno zaustavlja", priča Tomislav.

Crni humor sudbine

U Hrvatskoj ima oko 4.500 soba sa paraplegijom i tetraplegijom, čiji broj se svake godine povećava za stotinjak osoba. Najčešći uzrok oštećenja je upravo promet. Prekoračenje dopuštene brzine je na četvrtom mjestu prometnih prekršaja. Brzina je uzrok svake pete prometne nesreće. Vozači s nedopuštenom koncentracijom alkohola sudjeluju u svakoj osmoj prometnoj nesreći.
"Trenutak kada ste cijelo vrijeme pri svijesti, a imate osjećaj da ste se probudili. Pogledao sam oko sebe i vidio prijatelja koji je vezan, ja ležim na njemu, dok smo se okretali primio sam ga nagonski sa željom da ga zaštitim, misleći da on nije vezan kao ni ja. On viče: Tomislave, što nam se ovo dogodilo? Mi smo nepokretni! Na što mu ja odgovaram: Daj zašuti i saberi se,  nisi ti nepokretan, nego ja! Osjetio sam u tijelu bol koju nisam imao nakon svih sportskih udaraca i ozljeda, vidio sam da mi je kralježnica nabijena na dignutu ručnu kočnicu, ali nisam ništa osjećao. Na temelju toga procijenio  sam da se radi o katastrofalnoj povredi. Osjećaj u tijelu je bio gotovo jednak, ako ne i gori od 30 minuta dobivanja batina na treninzima i polaganjima ispita Jiu-jitsu-a. Cijelo tijelo je bilo kao isprebijano s velikom dozom čudnih trnaca koji su nekontrolirano pulsirali svaki za sebe. Želio sam ustati kada sam osjetio kako u autu počinje smrdjeti palež. U pokušaju da ugasim kontakt auta shvatio sam da pri milimetarskom pomaku glave,  tijelo kao da je odvojeno od nje. Desna ruka je pokazivala zadnje znakove života i odlučio sam da ću lupiti po ključu i tako ugasiti kontakt. Nakon što sam to na nevjerojatan način uspio, ta ruka je pala kao da nije moja. U životu sam uvijek brinuo o svemu i svakom, tako sam tada smirio prijatelja i rekao mu da izađe iz auta i nazove moju sestru koja će obavijestiti moje roditelje da sam imao prometnu nesreću. Sestra je prekinula poziv, pod pretpostavkom da imamo jedan od svojih crno humorističnih trenutaka i tek nakon drugog poziva shvatila je ozbiljnost situacije. Prijatelju sam rekao da uzme moje dokumente, novac, sat s ruke i da baci 'Božićnu radost' te pozove hitnu pomoć. Tada sam pustio sve u svojoj glavi i u miru dočekao hitnu", priča Tomislav.

Sreća se traži u sitnicama 

Najčešće ljudi koriste izraz invalid – lat. izraz Inritus Irritus, koji ima mnogo značenja (nevažeće, uzalud, beskorisno, nesposobni) koja nemaju pokriće i krajnje je uvredljiv. 

Iz tog razloga pravobraniteljica za osobe s invaliditetom 2009. organizirala je raspravu na kojoj je donesen zaključak da se i dalje podržava terminologija iz Sheratonske deklaracije donesene 2003. godine koja je rezultat rasprave između Saveza osoba s invaliditetom, članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te predstavnika vlasti. I dalje se podržava termin „osoba s invaliditetom“ i  „dijete s teškoćama

"Ponekad se poželim vratiti u prošli život, život u kojemu sam imao ono što sada želim, a sanjao ono što sada imam"

u razvoju“ koji ni u jednom svom dijelu ne stigmatizira, nema negativan prizvuk, već ima neutralno značenje koje ih adekvatno opisuje.
"Nakon dolaska u bolnicu, dvomjesečnih pretraga, preživjele embolije pluća i toplica vratio sam se kući. Po riječima doktora koji je nadzirao moje stanje u velikoj mjeri da preživim teške ozljede pomoglo mi je ranije intenzivno bavljenje sportom (plivanje, planinarenje, teretana, Jiu-jitsu). Ležeći mjesecima u toplicama puno toga prođe kroz glavu, da bih na kraju shvatio da je vrhunsko zadovoljstvo leći u svoj krevet. Već idućih dana počinjem s privatnom terapijom u pokušaju da što bolje saniram ozljedu i izgubljeno vrijeme u toplicama. S obzirom da sam uvijek želio znati da li me ljudi oko kojih sam se trudio u privatnom i poslovnom životu cijene i poštuju, tada sam dobio odgovor. Cijena je očito bila prevelika, ali na neki čudan način zadovoljstvo koje je došlo pri spoznaji neprocjenjivo", zaključuje Tomislav.

Svaki dan je nova prilika

U našem društvu još uvijek se na osobe u invalidskim kolicima gleda sa odmakom i predrasudama. Svijest ljudi pokušava se dići na jednu višu razinu, ali svakodnevno te osobe nailaze na nerazumijevanje okoline i degradaciju. Upravo stoga takve osobe moraju uložiti još više snage i zadržati vlastiti mir kako bi mogle ravnopravno sudjelovati u aktivnostima svakodnevnog života i osigurati si mjesto u društvu.
Stanje u kojem se danas nalazim nije me slomilo i obeshrabrilo da dišem i živim u duhu kao prije nesreće. Pomoglo mi je da vidim sebe i druge kako sam oduvijek mogao samo sanjati i priželjkivati. Neka vrsta vještine koju volim gledati u kontekstu super heroja. Morao sam ostaviti svoj 'stvarni život' i doći u ovaj iz ondašnje perspektive nestvaran da bih dobio tu sposobnost. Iako mi je sve više nego jasno, naravno da se ponekad izazvan raznim situacijama poželim baš tom super vještinom vratiti u 'prošli život'. Život u kojem sam imao ono što sada želim, a sanjao ono što sada imam", razmišlja Tomislav.
Osoba u invalidskim kolicima može participirati u društvu bez obzira na različitosti i razna ograničenja koja nameće društvo, tjelesno stanje, arhitektonske barijere. Na žalost u razgovoru sa osobama koje su preživjele razne traumatične trenutke i nastavile život s 'novim tijelom' dolazi se do činjenice da okolina teško prihvaća različitosti. Čovjek koji počinje život u invalidskim kolicima povratkom u svakodnevan život doživljava i emocionalan šok uzrokovan neprihvaćanje ljudi koji su ranije bili dio njihovog života. Ne znam da li je to strah ili ograničenja u glavi pojedinaca. Sigurno je da novo stanje donosi nove prilike, novi pogled na svijet i bezbroj mogućnosti kojima sebi i drugima možete pokazati koliko ste snažni.
PIše Božica Ravlić

Objavljeno: 25.03.2013