“Koliko mi boli, straha od dekubitusa i jeze izazivaju ti dani kada sam po 24 sata u istom položaju i nemoćan. Sjednite u svoju najdražu stolicu i zamislite da se ne možete pomaknuti, ne možete promijeniti položaj, smeta vas muha na ruci, čekate da odleti, svrbi vas nos, čekate da prođe“, svjedoči naš čitatelj

“Živim u selu udaljenom 20-ak kilometara od Zagreba (podaci poznati redakciji) i pišem vam jer mi je život postao pretežak i neizdrživ, toliko da pomišljam kako je kraj mog života jedino što može prekinuti moju bol i nehumane uvjete u kojima se nalazim. Ipak, pokušat ću vam opisati svoje stanje i možda vi vidite neko drugo rješenje“, piše jedna osoba s invaliditetom koja je iz razumljivih razloga željela ostati anonimna.

Autor ovog pisma nedavno je dobio informaciju da se pokreće prvi news portal za osobe s invaliditetom na ovim prostorima pa je odlučio podijeliti svoju priču s našim čitateljima. Ne vjeruje, navodi u pismu, da bi vodeći mediji bili zainteresirani za njegov slučaj jer bi javnost, u suprotnom, sigurno bila informirana da je ekonomska kriza možda najviše pogodila upravo osobe s invaliditetom, dakle ugroženu populaciju čak i kad u gospodarstvu teku med i mlijeko.

Svjetski trendovi u Hrvatskoj, ali negativni

Prema podacima UN-a osobe s invaliditetom čine najbrojniju svjetsku manjinu, a ujedno u mnogim zemljama veći je postotak osoba s invaliditetom pogođenim siromaštvom nego što je to slučaj s drugim društvenim skupinama. Svjetska banka procjenjuje da 20 posto najsiromašnijih ljudi na svijetu ima invaliditet te ih se u njihovim zajednicama smatra najzapostavljenijim.

"Najveći mi je problem što me nema tko staviti iz kolica u krevet, tako mi se događa da ostajem u kolicima do sljedećeg dana kada dolazi moja asistentica"

Hrvatska, nažalost ne odstupa od tih svjetskih trendova. Prema podacima Hrvatskog registra za osobe s invaliditetom u nezadovoljavajućim uvjetima stanovanja, kao najvidljivijim pokazatelju siromaštva, živi oko 18 posto osoba s invaliditetom.
“Živim sa svojim invaliditetom od rođenja, 1957. godine, moja bolest je s godinama uznapredovala čak do te mjere da više ne mogu ništa uraditi sam, ne mogu se prebaciti sam iz kreveta u kolica, održavati osobnu higijenu, obavljati svoje fiziološke potrebe. Kada ležim u krevetu i druga osoba mi namjesti pravilno ruku na miša mogu se služiti računalom. Ali kada ostanem sam, ako mi ruka uslijed spazme promijeni položaj, ne mogu više ništa. Moji roditelji žive sa mnom, ali oni su ostarili, sami su bolesni i nemoćni, psihički i fizički gotovo potpuno potrošeni, nalazimo se na rubu egzistencije. Otac ima mirovinu 2.000 kuna, majka 1.300, moja primanja su 1250 kuna. Možda kada sve to zbrojite mislite dovoljno je za nas. Međutim, mi samo na lijekove mjesečno odvajamo oko 800 kuna, ja koristim uslugu osobnog asistenta, ali to je samo tri sata dnevno i to radnim danima, vikendom i praznicima nemam asistenta, iako sam ovisan o tuđoj pomoći 24 sata dnevno.
Najveći mi je problem što me nema tko staviti iz kolica u krevet, tako mi se događa da ostajem u kolicima do sljedećeg dana kada dolazi moja asistentica. Možete samo zamisliti, ne možete osjetiti koliko mi boli, straha od dekubitusa i jeze izazivaju ti dani kada sam po 24 sata u istom položaju i nemoćan. Sjednite u svoju najdražu stolicu i zamislite da se ne možete pomaknuti, ne možete promijeniti položaj, smeta vas muha na ruci, čekate da odleti, svrbi vas nos, čekate da prođe. Koliko bi vi izdržali u toj situaciji potpuno zdravi? Ja nemam izbora, to je moja svakodnevica. U selu postoji žena koja, kada njoj to odgovara, dolazi i stavlja me u krevet. To je još jedan trošak koji se mjesečno penje na oko 400 kuna“, svjedoči naš čitatelj.

Život (ne)dostojan čovjeka

Iako se nedavno u medijima mogao vidjeti članak koji u svome naslovu sugerira da Hrvatska za osobe s invaliditetom daje najviše u Europi, takav je privid samo odraz nesređenosti unutar sustava socijalne skrbi. Međutim, kada se analiziraju socijalna davanja, uključujući i naknade za nezaposlenost, one su u usporedbi s europskim vrlo niske i ne osiguravaju osobama s invaliditetom ni približno život dostojan čovjeka.
Značajno je zamijetiti da su naknade za nezaposlene osobe izuzetno niske, a osobe s invaliditetom se u najvećem broju nalaze upravo u kategoriji nezaposlenih.
Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u godišnjim izvješćima o radu Ureda upravo upozorava na navedeno: naknade koje se daju osobama s invaliditetom ne daju se ciljano prema individualiziranoj procjeni potrebne podrške koja bi u obzir uzimala i čimbenike okoline u kojoj osoba živi i koja joj usred svoje neprilagođenosti postavlja veće ili manje prepreke uključivanju u društvo, posebice u području rada i zapošljavanja. Nisu prihvaćeni prijedlozi Ureda pravobraniteljice da naknada s osnova invaliditeta bude isključivo kompenzacija za povećane troškove koje osoba ima uslijed svog oštećenja, a ne naknada za slabiji imovinski status.

Bez osnovnih sredstava

“Kao član udruge osoba s invaliditetom u čijoj blizini živim ostvarujem pravo na osobnog asistenta, donedavno sam mogao dobiti pomoć prilikom prijevoza do grada. Sada više neću moći očekivati njihovu pomoć, jer greškom Ministarstva socijalne politike i mladih, koju su i sami priznali, naša udruga dobila je oko 54.000 kuna manje iz proračuna za projekt osobnog asistenta, što dovodi u pitanje i opstanak rada Udruge. Nažalost,  Udruga nema sredstva za dosadašnju administrativnu radnicu, vozača, registraciju i trošak goriva za kombi vozilo, nemamo novaca ni za tzv. hladni pogon (struja, voda, plin, telefon, uredski materijal i slično). Naravno, u mojem selu ne postoji adekvatan prijevoz za mene, imam potrebe kao i svaka zdrava osoba, moram povremeno otići u kupovinu, nekada se samo poželim malo civilizacije i komunikacije s ljudima, međutim to mi je onemogućeno. Svaki novi dan me uništava i psihički, ne znam kuda ću i što da radim sa sobom, trebam promjenu, ne mogu više izdržati ovaj tzv. život. To nije život!
Obraćao sam se i svojem centru za socijalni rad, njihov odgovor je da mi mogu pomoći samo da me smjeste u neki dom za stare, bolesne i nemoćne, gdje bih ja, vjerujem, još više patio psihički.“
Siromaštvo je istovremeno uzrok i posljedica socijalne isključenosti. U kontekstu osoba s invaliditetom začarani krug siromaštva počinje se stvarati isključivanjem djece s teškoćama iz redovnog sustava obrazovanja već u vrtićkoj dobi. Njihovim kasnijim obrazovanjem u specijalnim, a zapravo segregiranim uvjetima za zanimanja koja ne odgovaraju potrebama tržišta rada nastavlja se njihovo isključivanje koje ih gura u kategoriju socijalno ugroženih građana koji se ne mogu uzdržavati od svog rada. Ovakva politika pasiviziranja osoba s invaliditetom doživljava svoju kulminaciju u činjenici da sustav osigurava

"Obraćao sam se i svojem centru za socijalni rad, njihov odgovor je da mi mogu pomoći samo da me smjeste u neki dom za stare, bolesne i nemoćne, gdje bih ja, vjerujem, još više patio psihički“

sigurne iako niske socijalne naknade za osobe s invaliditetom koje se nisu osposobile za određena zanimanja što dovodi do paradoksalne situacije kojoj Ured za osobe s invaliditetom svjedoči. Tako roditelji ispisuju svoju djecu iz škola netom prije završetka obrazovanja opredjeljujući se za socijalne naknade kao siguran izvor prihoda umjesto da ih se prepusti više nego nesigurnom tržištu rada. Sustav osobe s invaliditetom još dodatno destimulirara i odvraća od aktivnog sudjelovanja u društvu uključivanjem u svijet rada kažnjavajući ih oduzimanjem osobne invalidnine ako se zaposle. Osobna invalidnina trebala bi biti kompenzacija za povećane troškove invaliditeta, ali je u hrvatskom sustavu pretvorena u naknadu za ublažavanje siromaštva čime se simbolično stavio znak jednakosti između siromaštva i invaliditeta.

Mjere protiv rastućeg siromaštva

Na takav zaključak upućuju podaci iz Hrvatskog registra osoba s invaliditetom, gdje se u izvješću za 2011. godinu zaključuje da oko 67 posto osoba s invaliditetom nema završenu osnovnu školu ili ima samo osnovnoškolsko obrazovanje. Oko 25 posto ima srednju stručnu spremu dok je oko 3 posto osoba s visokom ili višom stručnom spremom. Vjerujemo da unatoč uočenim uzrocima koji doprinose siromaštvu osoba s invaliditetom u hrvatskom društvu, ima puno prostora da se kroz sustavne mjere javnih politika usmjerenih prvenstveno na obrazovanje i zapošljavanje kao i boljom usmjerenošću socijalnih naknada na način da one budu kompenzacijske, a ne pasivizacijske elementi začarani krug siromaštva osoba s invaliditetom može prekinuti.
“Iz mojeg života ja ne vidim izlaz, ali tražim pomoć i način kako bi se moglo utjecati na ljude iz centra za socijalnu skrb, možda preko volontera koji bi mi pomogao svaki dan da se smjestim u krevet, te kako utjecati na čelništvo županije da se uvede prilagođeno kombi vozilo. Napominjem moji problemi su problemi svih osoba s invaliditetom u mojoj županiji, vjerujem mogli bi se brzo i jednostavno riješiti samo uz razumijevanje i dobru volju nadležnih ustanova. Tako bi se nama osobama s invaliditetom dala prilika za dostojanstven život“, zaključuje svoje potresno pismo naš čitatelj.
Božica Ravlić
Foto Slavko Midžor, Tino Jurić/PIXSELL

Objavljeno: 21.03.2013