Smatram da sportaši s invaliditetom još uvijek nailaze na stanovite probleme i nisu izjednačeni s ostalim sportašima. Najveći problem predstavljaju mi nastupi na šahovskim turnirima koji se održavaju izvan Zagreba zbog moje specifične zdravstvene situacije koja zahtjeva da uz mene minimalno idu dvije pratnje i prilagođeni prijevoz

Na državnom prvenstvu šahista s invaliditetom, održanom u Poreču, ekipni pobjednik je šahovski klub Đurđevac, a najuspješniji šahista je Krsto Kovačević iz šahovskog klub "Stjepan Bosak – URIHO" iz Zagreba. Tim povodom donosimo vam uistinu nesvakidašnju priču s Krstom Kovačevićem.

Sve dok niste postigli uspjeh na šahovskom turniru u Poreču šira javnost malo je toga znala o Vama. Tko je dakle Krsto Kovačević?
- Živim u Zagrebu, imam 30 godina, od svoje prve godine života bolujem od spinalne mišićne atrofije koja uzrokuje postepeno opadanje motoričkih funkcija. Moje zdravstveno stanje se mijenja iz godine u godinu, tako da sam sada ovisan o tuđoj njezi i pomoći, i koristim uslugu osobnog asistenta koji mi kod igranja šaha pomaže na način da vuče poteze.
Završio sam osnovnu školu u Centru u za odgoj i obrazovanje "Goljak", nažalost zbog učestalih zdravstvenih poteškoća i životnih okolnosti nisam bio u mogućnosti nastaviti školovanje, te sam se kroz sport posvetio ostvarivanju svoji životnih ambicija.
Kada je šah postao dio Vašeg života? Što ili tko Vas je motivirao da se počnete aktivno baviti šahom? Koliko vremena odvajate za treninge?
- Svoje iskustvo sa šahom podijelio bi u tri faze, prva je počela od ranih dana točnije sa 5 godina, kada me je pokojni otac koji je bio veliki ljubitelj šaha naučio pravilima i osnovama igre. Dodatni poticaj za aktivnije bavljenje šahom prenio mi je učitelj i voditelj šahovske sekcije u školi gospodin Z. Bušić, koji je velikim žarom usadio ljubav prema igri mnogim generacijama. U to sam vrijeme sudjelovao na raznim kadetskim i školskim natjecanjima, i ostvarivao solidne uspjehe, ali nakon završene osnovne škole, počinje moja dugogodišnja pauza u aktivnom bavljenju šahom, koja traje sve do 2005. kada postajem predsjednik šahovskog kluba "Stjepan Bosak- URIHO",  te se uz vođenje kluba odlučujem  reaktivirati u natjecateljskom igranju šaha. To bi bila druga faza kada mi je primarni cilj bio vođenje i organizacija aktivnosti kluba, i uključivanje što više osoba s invaliditetom u rad kluba, pa su šahovski rezultati često patili zbog toga. Treća faza počinje 2011. kada samoinicijatvno odlazim s mjesta predsjednika kluba, dijelom zbog zdravstvenih razloga, a dijelom kako bih se  u potpunosti posvetio unapređenju svoje šahovske igre. U prosjeku treniram 2-3 sata dnevno,  a jednom tjedno radim sa osobnim trenerom i odlazim na trening u klub.

Što za Vas znači šah?
- Šah je sastavni dio mog života,  jedan od rijetkih sportova kojim se mogu aktivno baviti, a ujedno mi pruža priliku da se mogu donekle ravnopravno natjecati s ljudima bez invaliditeta.
Tko Vam je podrška s obzirom na putovanja koja su sastavni dio odlaska na brojne šahovske turnire?
- Uz majku koja mi je neizmjerna pomoć i podrška , tu je  tvrtka u kojoj radi (Hrvatske  ceste) koja mi je kroz cijeli moj život pomagala u svim životnim aspektima.  Naravno tu je i matični klub ŠK "Stjepan Bosak" i ustanova URIHO koji uvijek osiguravaju uvjete za nastupe na raznim turnirima i natjecanjima. Kao šećer na kraju spomenuo bi djevojku koja mi je konstantna potpora, ali je nerijetko u situaciji da je zbog mojih priprema i treninga malo i zapostavljena.
Koji su Vaši najveći uspjesi?
- U pojedinačnoj konkurenciji bi prije svega spomenuo dva sudjelovanja na IPCA Svjetskom prvenstvu za šahiste s invaliditetom 2011. i 2012. i pritom osvojeno 16. odnosno 9. mjesto, te nedavni naslov Državnog prvaka u šahu za osobe s invaliditetom. Tu bih još naveo sudjelovanje u ekipnim uspjesima svog kluba kao što su tri srebrne medalje na Državnom prvenstvu u šahu za osobe s invaliditetom, i osvajanje prvog mjesta u 5. ligi centar Hrvatskog šahovskog saveza, gdje se naša ekipa natječe sa ostalim šahovskim klubovima iz područja središnje Hrvatske.
Je li šah podigao kvalitetu Vašeg života i na koji način?
- Naravno, osim što dobivam zadovoljstvo sa ostvarenim uspjesima, pružio mi je mogućnost upoznavanja s raznim ljudima, a s mnogima od njih sam ostvario dugotrajna prijateljstva.
Kako motivirati osobe s invaliditetom da se aktiviraju i krenu u Školu šaha koju organizira Šahovski klub "Stjepan Bosak“ – URIHO?
- Na ovo pitanje je jako teško odgovoriti, jer se s tim problemom susrećem od vremena dok sam bio predsjednik kluba. Vjerujem i nadam se, da će veća medijska zastupljenost pogotovo na specijaliziranom portalu poput Vašeg, doprinijeti da se što više osoba sa invaliditetom zainteresira i uključi u Školu šaha i druge aktivnosti kluba.
Što mislite o odnosu nadležnih institucija prema sportašima s invaliditetom? Koji su najčešći problemi s kojima se borite?
- Smatram da sportaši s invaliditetom još uvijek nailaze na stanovite probleme i još uvijek nisu izjednačeni s ostalim sportašima, ali se situacija popravila u odnosu na prijašnje godine, i vjerujem da će se u budućnosti još poboljšati. Osobno mi najveći problem predstavljaju nastupi na šahovskim turnirima koji se održavaju izvan Zagreba, zbog moje specifične zdravstvene situacije koja zahtjeva da uz mene minimalno idu dvije pratnje i prilagođeni prijevoz, što uvelike povećava financijske troškove nastupanja i razlog da na mnogim  od tih turnira nisam bio u mogućnosti nastupati.

Odlazili ste na međunarodne turnire, opišite nam kakav je položaj šahista s invaliditetom u državama gdje ste igrali.
- Po mojim iskustvima i razgovorima sa šahistima s invaliditetom iz drugih zemalja, najbolji sustav postoji u  zemljama Istočne Europe, posebno u Rusiji, koji su na svakom IPCA Svjetskim prvenstvima najzastupljeniji, te im njihov savez uz pratnje i asistente, osigurava trenere koji s njima rade za vrijeme turnira. Za razliku od toga na Zapadu je sve prepušteno pojedinačnim inicijativama, tako da je stanje u Hrvatskom šahu za osobe s invaliditetom solidno u usporedbi s nekim drugim zemljama.
Za kraj recite nam ono što mislite da je važno, a nije obuhvaćeno ovim pitanjima?
- Iskoristio bih ovaj prostor da se zahvalim svima onima koji su mi pomogli na bilo koji način da ostvarim ove rezultate , ujedno bih pozvao sve zainteresirane čitatelje da se aktiviraju u sport osoba s invaliditetom, ako ne kao natjecatelji onda bar kao volonteri.

Razgovarala: Božica Ravlić

Objavljeno: 10.05.2013