Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak kao moguće razloge neprijavljivanja nasilja navela je ovisnost o skrbnicima, osjećaj nemoći, teškoće u dokazivanju nasilja, nedostatak obrazovanja i informacija, vezanost za obitelj, socijalnu isključenost i ono što je možda najčešći razlog - nepovjerenje u sustav

Mlada žena L.V. (24), koja je unatoč mišićnoj distrofiji završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, povratkom u vlastiti dom postaje zarobljenik. Prema njezinim riječima, nakon završenog  školovanja u Zagrebu život joj potpuno gubi smisao,  ne postoji mogućnost izlaska, zaposlenja, aktivnog sudjelovanja u radu lokalne udruge. Prvenstveno problem prijevoza, udaljenost od kulturnih centara, nemogućnost socijalnih kontakata s osobama njezinih godina. Zatvorena u krug svoje obitelji, osuđena na računalo putem kojeg održava stvorena prijateljstva. Kakav je to život u kojem ne može aktivno participirati? Što očekivati i kako gledati na budućnost kada si odsjećen od svijeta?  Poražavajuća činjenica je što ovu ženu možemo gledati kao sretnu u odnosu na brojne osobe s invaliditetom koje žive unutar institucija, bez obitelji i bez nade za izlazak i samostalan život.

Spolno uznemiravanje i segregacija

Diskriminacija je svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili bilo kakva vrsta stavljanja osobe u nepovoljan položaj, isključivo zbog neke od njenih osobina ili zbog pripadanja nekoj skupini. Oblici diskriminacije prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije su izravna diskriminacija, neizravna diskriminacija, uznemiravanje, spolno uznemiravanje, poticanje na diskriminaciju, propuštanje razumne prilagodbe i segregacija.

Kada govorimo o ženama s invaliditetom najčešće ih prate predrasude i stavovi koji se temelje na nepoznavanju vrste njezinoga invaliditeta, pa su tako sve žene s invaliditetom u očima većeg dijela društva jadne, nesamostalne, teret koji će prihvaćanjem nositi kroz cijeli život. Pojedinci koji su dovoljno otvoreni dajući  priliku sebi i ženi s invaliditetom da je upoznaju dolaze do poražavajućih zaključaka. Tako je

Položaj žena s invaliditetom puno je teži u ruralnim sredinama od onih u gradu, imaju ograničene mogućnosti -  od školovanja, zaposlenja, društvenog života, građevinskih barijera do socijalnih i zdravstvenih servisa

svaka žena s invaliditetom bez obzira na svoja vidljiva postignuća, stupanj obrazovanja, participiranje u svakodnevnim obavezama i društvu i dalje diskriminirana kao žena u društvu 'moćnijih' muškaraca, kao osoba s invaliditetom u svijetu zdravih, te kao žena s invaliditetom u odnosu na ostale žene. Sve je to veliki skup predrasuda koji je toliko duboko ukorijenjen u našem društvu da samo svakodnevna komunikacija žene s invaliditetom koja želi živjeti normalan život nailazi na prepreke na svim razinama.

Selektivni pobačaji fetusa ženskog spola

Sliku društva daje nam  V.D. (30) visokoobrazovana žena s invaliditetom kojoj se pri dolasku liječnik obraća sa ti, što je ipak bolje od situacije kada je samo okrznu pogledom i traže gdje je pratnja kojoj će dati informacije o njezinom zdravstvenom stanju. Strašno je kada znamo da joj se takve epizode događaju u javnim institucijama, gdje očekujemo normalan odnos i komunikaciju na ravnopravnoj razini.
Žene u cijelom svijetu suočavaju se s nepravdom, zlostavljanjem i uskraćivanjem ljudskih prava. Velika diskriminacija među spolovima. Izvješće UN-a iz 2011. navodi kako bi samo u Aziji do danas živjelo 134 milijuna žena više da se ne provode selektivni pobačaji fetusa ženskog spola, čedomorstva i zanemarivanje ženske djece. Ukupan broj osoba u cijelom svijetu koje su završile manje od četiri razreda osnovne škole ili se nisu školovale čine dvije trećine žene. Više od 2,6 milijardi žena živi u zemljama u kojima se silovanje bračnog partnera ne smatra kaznenim djelom. Saudijska Arabija je jedina zemlja koja ženama ne dozvoljava voziti automobil ili putovati bez dozvole muškog člana obitelji koji ih najčešće mora i pratiti. Otprilike svake dvije minute u zemljama u razvoju jedna žena umre uslijed komplikacija koje se javljaju tijekom trudnoće ili pri porodu, zbog nedostatka osnovne zdravstvene skrbi. Bez obzira što žene uzgajaju više od polovine usjeva u cijelom svijetu, u mnogim državama one nemaju pravo posjedovati ili naslijediti zemlju. Ovo su podaci o zdravim ženama, stoga možemo samo pokušati napraviti komparaciju kakav je položaj žene s invaliditetom u svijetu koji ima ovakav odnos prema ženama.

Niska razina obrazovanja

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak, govoreći o problemu nasilja nad ženama s invaliditetom, ističe kako je najveći problem neprijavljivanje nasilja, kako od strane samih žena s invaliditetom, tako i od okoline. Najčešće nasilje je unutar obitelji (psihičko nasilje od strane bračnog partnera), nasilje od okoline i nasilje na radnom mjestu. Kao moguće razloge neprijavljivanja navela je ovisnost žene s invaliditetom o skrbnicima, osjećaj nemoći, teškoće u dokazivanju nasilja, nedostatak obrazovanja i informacija,  vezanost za obitelj, socijalnu isključenost i ono što je možda najčešći razlog nepovjerenje u sustav. Posebno teško je utvrditi nasilje kod osoba s intelektualnim poteškoćama, osobito kada se radi o osobama koje su smještene u institucije. Pravobraniteljica Anka Slonjšak naglašava da po podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo postoji 518 389 osoba s invaliditetom te su od toga 40 posto žene. Od ukupne populacije, žene s invaliditetom su oko 77 posto  nižeg obrazovnog nivoa, tj. imaju završenu četverogodišnju ili osmogodišnju školu, u najgorem slučaju nemaju završenu ni osnovnu školu što onemogućuje njihov povratak u zajednicu, zapošljavanje, a time postaju ovisni o obitelji, suprugu ili instituciji u kojoj žive.

Diskriminacija temeljem trudnoće

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić naglašava kako su specifični problemi žena i invaliditetom u Hrvatskoj ekonomski - poput nemogućnosti pronalaska zaposlenja, prema podacima dobivenim na radionicama sa ženama s invaliditetom navodi da je samo 30 posto žena ostvarilo pravo na invalidsku mirovinu u odnosu na 70 posto muškaraca. Najveći broj žena s invaliditetom, 74 posto, žive u obitelji. Uz to postoje barijere koje postavljaju institucije zdravstvene zaštite poput nepostojanja primjerene ginekološke i stomatološke zaštite, arhitektonske barijere te odnos prema reproduktivnim pravima, seksualnosti i zasnivanju obitelji, odnosno predrasudno razmišljanje da žene s invaliditetom ne bi smjele zasnovati obitelj i imati djecu. Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova ne raspolaže egzaktnim podacima jesu li žene s invalidnošću diskriminirane pri zapošljavanju više od muškaraca s invalidnošću, ali prema općepoznatim činjenicama o stanju na tržištu rada, može se reći da su žene općenito u nepovoljnijem položaju od muškaraca na tržištu rada u RH (diskriminacija temeljem trudnoće, materinstva, sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme), a žene s invalidnošću se sigurno nalaze u još težoj poziciji, nisu im dostupna sva radna mjesta, pa se iz izloženih podataka lako može zaključiti da postoji velika mogućnost dvostruke diskriminacije prilikom zapošljavanja – temeljem spola i temeljem invaliditeta.

Položaj žena s invaliditetom puno je teži u ruralnim sredinama od onih u gradu, imaju ograničene mogućnosti -  od školovanja, zaposlenja, društvenog života, građevinskih barijera do socijalnih i zdravstvenih servisa. Statistički podaci govore da je svaka peta žena u RH izložena psihičkom i fizičkom nasilju. Ipak sve je veći broj žena bez kao i sa invaliditetom koje brane svoja prava, sudjeluju ravnopravno u obiteljskim i poslovnim aspektima života, kreiraju samostalno vlastiti život i budućnost u ovom još uvijek muškom svijetu.
Piše Božica Ravlić
Foto Davor Javorović, Duško Marušić, Borna Filić, Nikola Čutuk/PIXSELL

Objavljeno: 11.03.2013