Paraplegiju sam doživio kao izazov jer živim punim plućima i radim sve što poželim. Moje vrijeme je došlo i traje!

Jesu li nam neki događaji koji nam zauvijek mijenjaju tijek života suđeni ili ih sami izazivamo vlastitim odlukama? Pitanje koje si postavljamo kada više ne postoji mogućnost povratka i donošenja drugačije odluke.
Upoznala sam Ivana Rendulića. Sjedi u kolicima. Meni izgleda kao muškarac pun života, planova, energije i želje da pomogne ljudima koji se nađu u njegovoj situaciji, da prihvate život sa paraplegijom, da shvate da mogu biti uspješni, mogu raditi što žele, putovati gdje žele, mogu živjeti. Jer on živi i ne prihvaća granice. Imao je i on svoje padove i uspone. Ali, tko ih nema? Evo njegove priče:

Stablo sudbine

"Sjećam se subote i točnog vremena, 11.45. Tada se dogodilo. Ja sam znao i ranije da će se dogoditi, ali ne i što, ne i posljedice. Ustao sam i poslije doručka planirao otići na zemljište koje smo pripremali za gradnju vikendice.
Već neko vrijeme pripremali smo teren, rušili drveće i spremali se za gradnju vikendice u prirodi. Ostalo je jedno stablo. Samo jedno stablo i možemo početi sa gradnjom. Otac je predložio da platimo drvosječu koji će ga srušiti, bilo je izuzetno veliko. O.K. i koliko to košta? 200 dolara. Što? Za 200 dolara ekipa i ja imamo izlazak za pamćenje. Odluka koju sam donio onaj trenutak kada sam čuo cifru.

"Kada sam otvorio oči, odmah sam bio svjestan da ne mogu pomaknuti noge, prste, donji dio tijela mi je paraliziran i vidio sam sve kao u snu"

Uvijek sam imao blizak odnos sa majkom i bez obzira što sam tada imao 23 godine, svaki put na odlasku iz kuće ili u toku dana bih je zagrlio, poljubio. S ocem je bilo drugačije. Znao sam,  moj tata me voli, ja volim njega. Ali nema potrebe za pokazivanjem osjećaja. Te subote poljubio sam mamu i krenuo prema izlazu. Vratio sam se i zagrlio oca. Poljubio sam ga i rekao: “Tata, ne brini sve će biti u redu, ja te volim“. Pogledao me  upitno i rekao: “Jesi ti lud“? Opet sam mu ponovio: “Ne, nisam lud, volim te i sve će biti u redu“. Otišao sam. Više se neću vratiti u tu kuću hodajući.
Prvo stablo rušio sam sa 10-12 godina. Znao sam, treba čekati na koju stranu će krenuti padati i bježati na suprotnu. Ovo je bilo stvarno čvrsto, nakon što smo ga zasjekli i čekali da se počne rušiti i dalje je stajalo uspravno. Odlučili smo ga još isječi i tada mora pasti. Prijatelj i ja svatko sa svoje strane. Odmakli smo se i čekali. Prijatelj je odmah počeo trčati desno, vikao sam čekaj,  ne znaš gdje će pasti. Gledao sam i čekao, stablo je krenulo na desnu stranu. Počeo sam trčati lijevo. Trenutak kada sam vidi da se vraća na lijevu stranu i mrak.
Pet dana ranije sanjao sam tada čudan, danas potpuno jasan san. Ležim na zemlji i gledam  krošnje stabla, lišće, nebo...

Mistično iskustvo

San koji je postao stvarnost. Kada sam otvorio oči, odmah sam bio svjestan da ne mogu pomaknuti noge, prste, donji dio tijela mi je paraliziran i vidio sam sve kao u snu. Sjećam se krvi, dolaska pomoći, injekcija, nisam osjećao ništa. Nisam znao hoću li preživjeti. Smijao sam se. Šok, strah, ne znam. Odvezli su me u Toronto, gdje sam operiran.
Prošlo je dva tjedna od operacije, ležao sam, znam dan je, meni je sve crno, imam otvorene oči, meni je potpuni mrak. I tada svijetlo i neki lik. Hej, jesi li ti Isus? Ti znaš, hoću li hodati? Dobio sam odgovor, samo se smiri, doći će tvoje vrijeme, sve će proći.

Dva mjeseca proveo sam u bolnici, poslije koje odlazim na rehabilitaciju u Lyndhurst Rehab Centre. Samo prvo vrijeme radili su sa mnom intenzivno, nakon toga svaka dva tjedna mijenjali su se fizioterapeuti i studenti s kojima sam se osjećao kao velika igračka. Počeo sam vježbati sam, maksimalno koliko mi je tijelo dozvoljava", priča Ivan.

"Kada radim dajem se potpuno, svaki novi projekt želim završiti u što kraćem roku"

Bavljenje sportom kod osoba s invaliditetom izgrađuje njihovo samopoštovanje, povećava neovisnost i integraciju u društvo, a istovremeno svaki pojedinac koji nastavlja normalan i aktivan život s preostalim sposobnostima možda otvori oči pojedincima koji i dalje gledaju na različitosti s odmakom i s visine. Invaliditet nije zarazan, događa se bez obzira na dob, spol, obrazovanje, materijalno stanje. Problemi su u onima koji ne žele prihvatiti različitosti, ne daju priliku osobama s invaliditetom da pokažu svoje znanje, mogućnosti i djeluju kao dio zajednice. Dok ne prihvatimo da svatko od nas može postati dio svijeta osoba s invaliditeta teško ćemo stvoriti društvo jednakih mogućnosti.

Instruktor jedrenja

"Izašao sam iz rehabilitacijskog centra nakon pet mjeseci. Odlučio sam prvi put u životu živjeti sam. Upisao sam arhitekturu. U međuvremenu radio sam za grad Toronto kao instruktor jedrenja za osobe s invaliditetomu Queens Quay Disabled Sailing. Bilo je i članova tetraplegičara koji su imali asistente pri jedrenju. Nakon završetka arhitekture radio sam kod kuće četiri godine, posao sam nalazio preko prijatelja, poznanika. Upisao sam još dodatno petu godinu arhitekture – animaciju. Tada sam se zaposlio u arhitektonskom uredu. Nikada nisam znao i mogao napraviti pauzu. Znam, takva sam osoba. Kada radim dajem se potpuno, svaki novi projekt želio sam završiti u što kraćem roku. Sjedio sam u kolicima do 14 sati dnevno. Htio sam napraviti što više. Nisam imao vremena za razgibavanje, odmor, posao me ispunjavao. Pojavio se dekubitus. Odlučio sam, vrijeme je za pauzu", nastavlja Ivan.

Dekubitus (lat.decumbere-ležati) nastaje pritiskom na određeni dio tijela ležanjem, sjedenjem tj. prilikom jakog i dužeg pritiska na određeni dio tkiva na tijelu, čime se prekida cirkulacija krvi i kisika u tome dijelu tijela te koža na tome dijelu postaje čvrsta i crvena ili mekana i ljubičasto plave boje. Kako se prekida protok krvi u tom određenom dijelu tijela, također se smanjuje i protok krvi kroz neke organe zbog stezanja ili začepljenja krvne žile (ishemija), a tamo gdje krv ne cirkulira, dolazi do nakupljanja bakterija, jer to područje postaje povoljno mjesto za razmnožavanje bakterija.

Osobe sa smanjenom pokretljivosti, posebno oni koji koriste invalidska kolica, izložene su nastanku dekubitusa uslijed stalnog pritiska na određene dijelove tijela. Kod osoba s paraplegijom i tetraplegijom opasnost od nastanka dekubitusa višestruko je veća zbog gubitka osjeta i loše cirkulacije. Tako već nabor na posteljini, odjeća, neodgovarajući anatomski jastuk ili invalidska kolica mogu uzrokovati dekubitus.
Upravo stoga potrebno je mijenjati položaj što je moguće češće, redovito povremeno podizati stražnjicu okomito se podupirući rukama u kolica, saginjati gornji dio tijela do koljena, provjeravati svakodnevno izgled kože i reagirati na pojavu crvenila ili promjena na koži.

Suočavanje sa stvarnošću

"Dvije godine sam samo putovao, Australija, Amerika, Kanada. Kada sam opet osjeti želju za rad vratio sam se u Toronto. Dobio sam ponudu da radim u  Canadian Paraplegic Association of  Ontario, danas  Spinal Cord Association of Ontario.  Radim peer support, svaki dan. Kod nas je praksa da se osobu koja doživi ozljedu kralježnične moždine odmah posjeti i počinje sa razgovorom i suočavanjem sa nastalim stanjem. Nakon nesreće nešto se promijenilo. Ne znam da li je to dobro ili loše. Ponekad govorim riječi bez kontrole, ono što ne mislim i ne znam kako znam. Ljudi me gledaju u čudu, vidim ih prvi put, ali znam zašto me traže i što žele od mene. Vidim neke događaje iz njihovog života. Ljudi su zbunjeni, otkud mi neka saznanja o njima. Ne znam. Ne događa se uvijek, ne mogu objasniti. Enigma i za mene. Uvijek želim nešto novo, promjene, danas sam Ivan Rendulić koji živi i radi sve što poželi, lik izašao iz tame rekao mi je istinu. Moje vrijeme je došlo i traje", kategoričan je Ivan.

Zabilježila Božica Ravlić
 

Objavljeno: 22.03.2013