Anka Slonjšak i Vesna Mužina: Problemi djece s teškoćama u razvoju u sustavu predškolskog odgoja

In-Portal razgovarao je s pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom Ankom Slonjšak i njezinom savjetnicom Vesnom Mužina s fokusom na položaj i prava djece s invaliditetom, dakle vjerojatno najranjivije skupine društva


 

- Konvencija o pravima osoba s invaliditetom nalaže da se poduzmu sve mjere kako bi se djeci s teškoćama u razvoju zajamčilo puno uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda ravnopravno s drugom djecom. U svim aktivnostima koje se odnose na djecu s teškoćama u razvoju prvenstveni će značaj biti pridan najboljim interesima djeteta. Predškolski odgoj, kao dio odgojno-obrazovnog sustava, ima značajnu ulogu u razvoju svakog djeteta, pa tako i djeteta s teškoćama u razvoju. Kvalitetna odgojna inkluzija djece s teškoćama u razvoju pretpostavlja i osiguravanje podrške koja će omogućiti svakom djetetu puno sudjelovanje u skupini vršnjaka – naglašava Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom.


Proveli ste istraživanje radi detaljnjijeg uvida u problematiku djece s teškoćama u sustavu predškolskog odgoja. Do kojih saznanja ste došli?

- Cilj ispitivanja stanja u dječjim vrtićima bio je utvrditi položaj djece s teškoćama u razvoju (TUR) u redovnim vrtićima. Proteklih godina Ured je pretežno zaprimao pritužbe zbog nemogućnosti uključivanja djece s teškoćama u redovni vrtić ili njihovog kraćeg boravka. Tijekom prošle godine takve pritužbe bile su u manjini.

U ovom ispitivanju zaprimili smo podatke od 120 dječjih vrtića u RH (sa obuhvatom oko 45000 djece i oko 1900 djece s teškoćama). Iz pristiglih podataka vidljivo je da se djeca s teškoćama u razvoju gotovo bez iznimke primaju u dječje vrtiće, da samo 10 posto djece s TUR boravi u vrtiću manje od 4 sata dnevno, da je samo 5 posto djece s TUR u posebnim skupinama a 95 posto je potpuno integrirano u skupine s redovnim programom.


Na što se odnosi najveći broj pritužbi kada govorimo o sustavu predškolskog odgoja i uključivanja djece s teškoćama u razvoju u ustanove predškolskog odgoja?

- Upravo ovo ispitivanje potvrđuje problem na koje ukazuje najveći broj pritužbi roditelja – djeca s TUR se uključuju u vrtić, ali podrška koju dobivaju nije dostatna. Zatražili smo od vrtića da navedu koje mogućnosti imaju za podršku djeci s teškoćama – ponudili smo da se odrede vezano uz poštivanje normativa prema Državnom pedagoškom standardu predškolskog odgoja (manja grupa, treći odgajatelj), da li imaju zaposlenog pomoćnog radnika za njegu, stručni tim, pomoćnika/asistenta djetetu ili koriste neke oblike stručne suradnje izvan vrtića.

Podaci koje smo dobili bili su nam očekivani – od 120 anketiranih vrtića, njih 96 koristi neke oblike vanjske suradnje sa stručnjacima, udrugama i institucijama, uglavnom radi edukacije vezano uz rad sa djecom s pojedinom vrstom teškoća. Njih 71 je angažiralo pomoćnike/asistente, a vidimo da svega nešto više od 50% anketiranih vrtića ima svoje stručnjake, svoj stručni tim.


Koje probleme Vam iznose vrtići kao prepreke korištenja njihovih usluga djeci s teškoćama u razvoju?

- Ono što vrtići u stvari trebaju, to je podrška njihovih osnivača u zapošljavanju dovoljnog broja stručnjaka i odgajatelja. Odredbe Državnog pedagoškog standarda (DPS) za predškolski odgoj definiraju veličinu grupe u koju su uključena djeca s teškoćama u razvoju, ali zbog velikog broja zahtjeva za upis djece, vrtići su uglavnom prekapacitirani, pa i skupine u kojima su djeca s teškoćama u razvoju. I Ministarstvo obrazovanja potvrđuje da oko 50% dječjih vrtića na državnoj razini nije stručno ekipirano – dakle nemaju rehabilitatora, logopeda, psihologa. Normative propisuje država, ali osnivač vrtića treba osigurati sredstva za zapošljavanje djelatnika, opremu i dr.. Osnivači su gradovi i općine, a svaki od njih prema svojoj financijskoj mogućnosti ulaže u ovaj sektor. Jasno je stoga da su i nejednaki uvjeti u pojedinim vrtićima, svjedoci smo da su neke općine prestale financirati svoje vrtići (sjetite se slučaja zatvaranja vrtića u Hrvatskoj Kostajnici). Financijske mogućnosti lokalne samouprave i opredjeljenje za kvalitetu skrbi za djecu s teškoćama su ono što utječe na položaj te djece u najranijem razdoblju u i njihovom prirodnoj životnoj sredini.

S druge strane, pritužbe vezano uz podršku djeci s TUR ne dolaze pretežno iz neekipiranih vrtića, nego često puta upravo suprotno – iz vrtića koji su potpuno ekipirani stručnim timom, iz velikih sredina, što samo pokazuje da ponekad i entuzijazam djelatnika predstavlja jedan od oblika podrške uključivanju djece s teškoćama u razvoju.


Česti su slučajevi da se djeci uključenoj u vrtić u 6-satni program nakon uključivanja uoče razvojne teškoće, te im se boravak svede na dva sata dnevno. Što ste poduzeli po tom pitanju?

- Uvijek povodom takvih pritužbi tražimo da vrtić dokaže prvenstveni interes djeteta u takvoj odluci – ne objektivne okolnosti u vrtiću, nedostatak asistenta ili stručnog tima i sl. Ukoliko to nije vidljivo iz očitovanja vrtića, tražimo stručno pedagoški nadzor Agencije za odgoj i obrazovanje. Niti jedno dijete ne može biti ne primljeno ili udaljeno iz redovnog vrtića samo zbog svojih teškoća, nego djetetu prije svega treba inkluzivna podrška, pa ako je nije bilo - takvu odluku smatrali bismo diskriminatornom.


Iz Vaših saznanja, koje mjere su neophodne za uspješnu inkluziju djece s teškoćama u razvoju u vrtiće, te kasnije u redovan sustav školovanja?

- Inkluzija znači da dijete bez obzira na svoju različitost, treba biti u svojoj prirodnoj sredini – vrtić je također prirodna sredina za dijete. Kada različita djeca rastu zajedno ona se upoznaju i prihvaćaju, a to prihvaćanje i razumijevanje prelazi i na njihove roditelje i okruženje. Neki anketirani vrtići dostavljali su nam zanimljiva mišljenja – mnogi su komentirali pitanje oblika podrške inkluziji na način da za boravak jednog djeteta dječjem vrtići ne trebaju čuda, ako se boravak u vrtiću ne smatra i njihovom rehabilitacijom.

Inkluzivna podrška svakako je educirani odgajatelj koji zna kako pristupiti i raditi sa djetetom obzirom na njegove potrebe. Vrtići koji nemaju vlastiti stručni tim educiraju se u suradnji sa stručnjacima iz posebnih institucija, Agencije za odgoj i obrazovanje, ali svakako bi bilo nužno ekipirati vrtiće stručnim suradnicima. Nekom djetetu trebat će pomoćnik koji će brinuti za njegovu sigurnost ili primarne potrebe, ali i kod pomoćnika su vrtići podijeljeni u pogledu potrebe boravka još jedne odrasle osobe u grupi.

Smatram da veličina grupe u kojoj boravi dijete s teškoćama u razvoju također je važna podrška inkluziji, jer u manjoj grupi, educirani odgajatelj koji još ima i stručnog suradnika, može sa djetetom s teškoćama u razvoju daleko kvalitetnije raditi i posvetiti se.

Uglavnom svakako je potrebno djetetu osigurati podršku u mjeri, obimu i na način koji će mu omogućiti da SUDJELUJE .

Razgovarala: Božica Ravlić

Foto: Patrik Macek/PIXSELL


 


 

 

Povezane vijesti