Postoji li nešto tako čisto i nevino kao plod kojem majka daruje život i osjećaj da se razvija u njezinom tijelu? Postoji li nešto tako prljavo kao ovaj sustav koji propagira natalitetnu politiku, a ubija svaku mogućnost i priliku da roditelji šire svoju obitelj.

Često slušam kako se mladima nameće osjećaj krivnje jer se ne odlučuju na prinovu. Jesu li uistinu krivci što iz straha za vlastitu budućnost, vidjevši svu prljavštinu i laž koja se izriče svakodnevno kao istina, uzmiču pred životnom odlukom. Stvoriti novi život nije samo roditi dijete i ostaviti ga da raste kao glavica zelja u polju. Možemo biti emocionalni i reći da je ljubav najvažnija. Slažem se, ali bezgranična ljubav neće nahraniti vaše dijete, omogućiti mu milijun sitnica neophodnih za bezbrižno djetinjstvo.

Kako još iznenaditi roditelje djece koji su čekali s popisom namirnica da na račun sjedne dječji doplatak prije Uskrsa? Slušam majku i oca dvoje djece s teškoćama u razvoju, podstanari koji ne znaju kud nakon Uskrsa, stanodavac im je otkazao najam, nije bilo čokoladnih zečića, šunke i smijeha u njihovom domu. Misli li Vlada ove države, koja je krenula na odmor od nerada, da su ovi ljudi nepismeni i nisu shvatili ludost objave da su uplaćena sredstva za dječji doplatak i sjest će prije Uskrsa. Usporedbom iznosa za doplatak za ožujak 2014. godine od 140.507.3 kune, a 76.562,6 kune za travanj 2014. godine jasno je da bez problema plasiraju laži. Opet će krivci biti "zaboravni roditelji", jer pravdat će se da ih je više od pola predalo nepotpune papire. Jako smo dobro svjesni pravog krivca, stoga me iznenađuje granica do koje trpe ljudi kojima djeca doslovno ostaju bez obroka zahvaljujući neradu od službenika na prijemu do onih u saborskim klupama.

Teško je objasniti zašto Maria Tomić Preiner, diplomirana psihologinja i socijalna radnica,  s cerebralnom paralizom zbog koje se kreće u invalidskim kolicima, nepunih dva mjeseca prije poroda proživljava toliku količinu stresa i ne nalazi rješenje kod resornih institucija? Supruga i majka petogodišnjeg dječak u kojeg je uložila puno ljubavi i truda otvoreno je progovorila o problemu u kojem se sigurno prepoznaju brojne buduće mame.

Ponekad je bilo teško zbog zdravstvenog stanja činiti sve one sitnice i radnje koje su dio brige oko bebe, od presvlačenja, dizanja iz krevetića, kupanja do izlaska u šetnju. Kada je počeo puzati tehničke stvari postale su lakše, a s njegovim rastom rasla je i želja ove obitelji za još jednim djetetom. Donošenjem odluke o drugoj bebi točno su znali što ih očekuje.

"Kada sam ostala trudna drugi put nisam se brinula jer sam bila uvjerena da ću imati punu porodiljnu naknadu u iznosu pune plaće prvih 6 mjeseci. Utvrdilo se da će mi za ostvarivanje tog prava nedostajati samo mjesec dana radnog staža. Upravo tada započela je moja potraga i borba za ostvarivanje ovog prava. Razlika u visini naknade, ako ne ostvarim punu naknadu, bit će značajna: umjesto 9.000 kuna naknada će mi iznositi 1.660 kuna, što mi uvelike smanjuje mogućnost da si sama osiguram svu pomoć koja mi je potrebna da se brinem za svoje drugo dijete.

Moj termin poroda je 3. lipnja a nedostaje mi točno mjesec dana staža kako bi imala pravo na punu porodiljnu naknadu, dakle u visini prosječne plaće. Prije zaposlenja u jednoj tvrtci imala sam rupu od tri mjeseca u kojima sam čekala na rješenje od Zavoda za zapošljavanje za odobravanje mjera javnog rada koja je na kraju pozitivno riješena. Sada mi ti mjeseci čine problem jer zbog njih nemam pravo na punu rodiljnu naknadu. Umjesto 18 mjeseci radnog staža u zadnje dvije godine ja imam 17 mjeseci staža", pojasnila mi je Maria Tomić Preiner.

Unatoč svim zdravstvenim teškoćama koje je prate od rođenja ova se žena obrazovala, osnovala obitelj, zaposlila i ne traži olakšice. Kao razumna žena svjesna je nemogućnosti samostalne brige oko bebe dok je suprug na poslu i neophodne pomoći druge osobe za to vrijeme. Dobivanjem pune porodiljne naknade financijski bi mogla ostvariti taj oblik pomoći. Možete misliti da traži ustupak koji nije predviđen zakonom, ali ne ponavlja li se stalno kako je naša socijalno osviještena država spremna na individualan pristup osobama s invaliditetom? Na razini države ne postoji servis za roditelje s invaliditetom i sami si iste moraju osigurati.

Maria T. Preiner javila se uredu pravobraniteljice za OSI iz kojeg joj je odgovoreno da ne postoji zakonska regulativa u njenu korist i oni ne mogu pomoći, a isti odgovor stigao je iz direkcije HZZO-a. Zakon o potporama ne poznaje iznimke stoji u odgovoru HZZO. Evo vam živog primjera i upoznajte ih, zakoni postoje da bi se mijenjali i prilagođavali potrebama svojih građana.

Lijepo je vidjeti ovu mladu obitelj koju nisu pokolebale sve gadosti društva koje kroje dvolični egoisti. Zašto ne pustite glas svi vi kojima se kroz članke i stavke hladno odgovara i ukida sve što može, postavljanjem jasnih i konciznih ciljeva mislim da je vrijeme za promijene. Navedeni slučaj mogao bi biti presedan za sve buduće majke koje uz diskriminaciju kao žene s invaliditetom, ne dobivaju potporu u ključnim momentima života. I kad se samo vlastitom snagom izbore za do određene točke ravnopravnog položaja, zakonima im se kompliciraju i ugrožavaju trenuci kad trebaju uživati u nadolazećim danima novog života koji nose.

"Tri stvari su nam ostale od raja: zvijezde u noći, cvijeće po danu i dječje oči", Dante Alighieri.

Piše: Božica Ravlić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Objavljeno: 22.04.2014