Umorna sam od svađa s okolinom i roditeljima

PITANJE: T.V. (23) Ne znam više što da radim, ne znam tko je kriv, ja ili moja okolina. Problemi se javljaju svakodnevno u komunikaciji s roditeljima, povremeno i prijateljima. Pitam se da li se krivo izražavam ili u čemu je problem

Roditelji su previše zaštitnički usmjereni na mene, to razumijem. Imam invaliditet od rođenja i uvijek su se bojali za moje zdravstveno stanje. Danas studiram, imam zdravstvenih problema, ali želim i slobodu da sama donosim neke odluke. Kad im to pokušam objasniti izbije svađa, čak i suze. Imam li ja problem u komunikaciji, možda ne znam pravilno iznijeti svoje stavove, postajem umorna od tih svađa. Znam da mi žele samo dobro, ali trebam slobodu. Kako da pravilno objasnim svojim roditeljima da se ne osjećam bolesno i da želim imati život kao moji vršnjaci?
ODGOVOR
: Draga T., iz Vašeg pisma ne vidim razlog zbog kojega biste se trebali osjećati bolesno.  Vi ste mlada osoba, na pragu života, od kojeg trebate uzeti što više. No, osim što ćete uzeti od života, Vi ćete mu i dati. Svi mi obavezni smo svojim talentima koje smo dobili, poboljšati i obogatiti okolinu u kojoj živimo, svi zajedno, tako i cijeli svijet.Vesna Hari, Zadruga 'Martinov plašt'
Nismo zamišljeni, stvoreni i rođeni kako bismo se skrivali u svojim pećinama ili životarili u mračnim zakutcima svojih duša. Svi mi imamo pravo na život, ma koje boje kože bili, siromašni ili bogati, zdravi ili bolesni, slabi ili jaki, mladi ili stari. No, svi smo odgovorni jedni za druge i svi smo također odgovorni čuvati i poštivati slobodu onoga drugoga.
Pa i slobodu svojega djeteta!
Istina, roditelju to zna biti najteža zadaća njegovog roditeljstva. Naročito ako je kod djeteta prisutno kakvo ograničenje: invaliditeta, razvojne poteškoće, bolesti ili sl.
Možda se Vi zbog svoje mladosti i vrlo izražene potrebe za slobodom već u startu postavljate borbeno, napadački, te takvim stavom i drugu stranu izazivate na korištenje borbenih metoda, koje inače ne bi koristila. Možda ste previše srčani ili previše osjetljivi, te u komunikaciji previše prostora dajete emocijama koje Vas vode u pogrešnom smjeru?
Komunikacija koju određuju i vode emocije, nezrela je komunikacija, svojstvena djeci. Vi ste sada u godinama kad dječju komunikaciju treba zamijeniti komunikacijom odrasle osobe, koja u nju, temeljem iskustava koje je do sada stekla, uvrštava puno više racionalnog. To znači da će se, kako bi ostvarila svoje interese i potrebe, puno više koristiti argumantima.
Vaše roditelje vodi strah i zabrinutost za Vas. U takvom stanju oni također postaju iracionalni, čime konstruktivna komunikacija postaje nemoguća.
Zato bih Vam savjetovala da, kad želite izboriti neko svoje pravo, najprije podsjetite roditelje koliko godina imate, zatim im recite što želite i argumentirajte svoju želju ( ili potrebu), predložite način ostvarenja te potrebe, no ne propustite reći kako razumijete njihovu brigu, no da zbog nje Vi ipak ne možete prestati živjeti.
Na kraju uvoda u razgovor obavezno naglasite kako se ne želite svađati, već dogovarati, s pozicije ravnopravnih odraslih osoba, te ako razgovor krene u krivom smjeru, da ćete ga prekinuti. To sve izrecite odlučno, no potpuno smireno.
Kad tako sve postavite na svoje mjesto, pridržavajte se toga jer ćete tako dobiti na vjerodostojnosti. Ukoliko ponovno dođe do „kratkog spoja“, prekinite razgovor.
Kasnije, kad se strasti smire, kad procjenite povoljniji trenutak, ponovno potaknite prekinuti razgovor.
Posebno izbjegavanje tvrdoglavo „tjeranje po svom“, budite spremni i na kompromis.
U određenoj situaciji, to znači izboriti moguće.
Često, do krajnjeg cilja dolazimo korak po korak, ne odmah, jednim skokom.
Princip „odmah i sad“, također je odraz nezrelog ponašanja. Preduvjet za to da nas drugi shvate ozbiljno, je usvajanje ponašanja zrele osobe.
Osim Vas, i Vaši roditelji moraju poraditi na svom stavu i, radi Vašega dobra, staviti pod kontrolu svoju zabrinutost. Svaki roditelj treba imati na umu da često nije ono što on misli i želi za svoje dijete, to što djetetu stvarno i treba. Djeca imaju svoj put na kojem ih roditelji trebaju podupirati, biti im sigurno zaleđe kojem se, ukoliko zatreba, uvijek mogu obratiti i vratiti.
Kada je opravdano da se roditelj ipak uključi? Onda kad vidi da dijete radi protiv svog zdravlja i života ( u slučaju raznih ovisnosti, nezdravog ponašanja, hodanja „po rubu zakona“ i sl.).
Bez obzira koliko dijete koje se tako ponaša ima godina, roditelj se tada MORA uključiti.
No, dešava se upravo suprotno. Veliki broj roditelja djece čije je ponašanje potpuno u redu, uzimaju previše prostora u kreiranju njihovih života „po svom“, dok roditelji čija djeca na različite načine ugrožavaju svoju sigurnost ili čak život, ne čine ništa.
I sama sam majka kćeri upravo Vaših godina i reći ću Vam kako je roditeljstvo vrlo teška i zahtjevna zadaća. Što može biti najteži grijeh roditelja? To nikako nije njihova pretjerana briga za svoje dijete, nego ne-ljubav i ne briga. Na sreću, takvih roditelja je ipak manje u odnosu na ove prve. Djeca takvih roditelja cijeli život u sebi nose tugu i bol ili prazninu koju ništa drugo ne može nadomjestiti. Vrlo često, ona se, na žalost, ne mogu do kraja razviti u cjelovite i samoostvarene osobe.
Jedna od istina roditeljstva je i ta da i roditelji, zajedno s djetetom trebaju učiti, prilagođavati se, rasti. Kako roditelji mogu znati da su postigli svoj cilj?
Kad vide da se dijete u svom životu uspješno koristi onim alatima ( istinskim vrijednostima) koje su mu svojim odgojem dali, da je postalo onakvom osobom kakvu su željeli odgojiti, s kojom se uvijek mogu ponositi, onako kako to samo roditelji znaju.
Vaši roditelji imaju puno razloga za to.
I Vi se, draga T., ponosite njima, i njihovom ljubavi prema Vama. Jer, upravo su Vas oni, u najvećoj mjeri učinili ovakvom osobom kakva jeste.

Vesna Hari, dipl. inž. socijalnog rada