Težak i trnovit put prošla je Mirela kako bi dokazala okolini, koja ju je često dočekivala s ignorancijom i predrasudama, da cerebralna paraliza ne mora biti prepreka u ostvarenju zadanih ciljeva

Mirela Varaždinac dokazala jesebi i drugima da može. Nažalost, situacija izvan gradova puno je teža za osobu s invaliditetom koja se želi školovati i biti aktivna. Problemi s predrasudama i neprihaćanjem, prijevozom - da ne spominjemo arhitektonske barijere - još su više izraženi čim se udaljimo od gradova koji također imaju prepreke, ali ipak pružaju i više mogućnosti.

"Rođena sam u proljeće 1983. godine dva mjeseca prerano kao nedonošče sa samo 1.900 grama, ne znajući da će postavljena dijagnoza cerebralne paralize promijeniti zauvijek moj i život moje obitelji.  Borili su se da mi osiguraju normalno djetinjstvo i još uvijek se bore zajedno sa mnom. I tako punih 30 godina moga života! Imala sam operacije nogu i očiju, krećem se u invalidskim kolicima i ovisna o pomoći drugih osoba 24 sata dnevno. Imala sedam operacija do svoje sedamnaeste godine - šest na nogama i jednu na očima zbog strabizma", priča Mirela.

Dokazati se sebi i drugima

"Cerebralna paraliza ostavila je trag na mojim rukama, stoga sporije pišem, slova nisu jednake veličine, ne mogu crtati i ostale stvari koje zdravi ljudi rade automatski. U školi sam morala uložiti više vremena i truda od ostalih. To mi je samo dalo ono što drugi nisu imali, kad bi oni odustajali od zadanih zadataka, išla sam dalje samo da dokažem sebi i drugima da ja to mogu", kaže Mirela.

Cerebralna paraliza je grupa trajnih poremećaja razvoja pokreta i držanja koji uzrokuju ograničenja aktivnosti, a koji se mogu pripisati neprogresivnom poremećaju koji se dogodio u razvoju fetalnog mozga ili mozga malog djeteta. Motorni poremećaji cerebralne paralize su često praćeni poremećajima osjeta, percepcije, kognicije, komunikacije i ponašanja, epilepsijom i sekudarno mšićno koštanim problemima. Pojam cerebralna odnosi se na mozak, a paraliza na poremećaj pokreta i položaja. Predlaže se i novi naziv "centralni motorni deficit", vjerujući da je to bolje razumljiv termin.
Stabizam je pojava kada oči ne stoje paralelno, nego u određenom pravcu pogleda postoji devijacija. Oči mogu praviti otklon prema unutra ili rjeđe pri pogledu gore ili dolje. Stabizam može biti posljedica paralize jednog ili više očnih mišića, često postoji kombinacija više uzroka. Upravo je pravovremeno prepoznavanje roditelja i pedijatra nužan kako bi se poremećaj najbolje liječio. Tretman stabizma se sastoji od poboljšanja vida na jednom ili oba oka, dobrom korekcijom i vježbama vida, a ako to ne pomaže mora se učiniti kirurški zahvat kojim se oči vraćaju u prirodan položaj. Kod odraslih stabizam se teško liječi, naime kirurškim putem kod odraslih oko se vraća u prirodnu poziciju samo privremeno, jer oko koje slabo vidi nema refleks zadržavanja oka u centralnoj poziciji.

Izolirana zbog invaliditeta

"Sa sedam godina upisali su me u djećji vrtić Kosijenka u Osijeku kojeg sam polazila dvije godine,  u grupi djece s teškoćama u razvoju. U osnovnoj školi su mi pružili priliku da učim s ostalim učenicima i bila sam odlično prihvaćena. Isto se nastavilo u višim razredima osnovne škole gdje je trebalo prelaziti iz razreda u razred. Imala sam pomoć i podršku ravnatelja, nastavnika i učenika i tako sve do osmog razreda kada smo se morali preseliti iz Čepina u Tenju.

Osmi razred polazila sam u Tenji, ali promjenom sredine, najviše gubitkom prijatelja koji su me poznavali od prvog razreda osnovne škole, znalo se često događati da me novi prijatelji izbjegavaju zbog invaliditeta i bježe od mene. Problem je bio što oni i nastavnici nisu znali ništa o cerebralnoj paralizi, istovremeno mi ne dozvolivši da im objasnim svoje stanje. Tako veliko nerazumijevanje u novoj okolini nisam očekivala i bio je to težak period. Završetkom  osnovne škole željela sam nastaviti školovanje i upisati srednju školu. Bila sam sigurna da mogu izdržati sedam do osam sati kabinetske nastave. Najveći problem pojavio se s prijevozom: tko će me voziti u školu i natrag kući. Tata me vozio, ponekad je znao do šest puta dnevno ići u grad zbog mene i onda na posao. Upisala sam srednju trgovačku i komercijalnu školu, smjer komercijalist. Pojavio se strah od reakcije - hoće li me prihvatiti učenici i profesori.  Mnogi su očekivali da ću odustati u prvih mjesec dana, ali ne i razrednica iz engleskog jezika koja me prihvatila bez problema i predrasuda, ne znajući što je cerebralna paraliza. Na moje olakšanje upoznali su me i nisu me gledali kroz invalidska kolica, prihvatili su me kao osobu i učili od mene, a ja od njih.

Osječki osmijeh

Boćanjem sam se počela baviti 2012. godine kad sam postala članicom boćarskog kluba za osobe s invaliditetom “Osječki osmijeh". Natječem se u rekreativnoj, otvorenoj BC5 kategoriji ekipno. Ekipa se sastoji od tri člana, jedan kapitan koji govori nama ostalim igračima gdje trebaju baciti boću. Ekipa i boćanje igraju veliku ulogu u mom životu, ostvarila sam prijateljstva, međusobno se podupiremo, sličnih smo sudbina i upravo stoga dobro se razumijemo. Treniram dva puta tjedno po sat i pol. Prvenstveno, sport me privukao zbog druženja, ali sada uživam i u natjecanjima.  Na turniru u Slavonskom Brodu osvojili smo drugo mjesto ali mislim da bi rezultati mogli biti i  bolji. Meni je sport pomogao da shvatim da nemam samo ja probleme. Pomogao mi je i da upoznam nove ljude, podijelim iskustva, lijepe trenutke i pozvala bih sve osobe s invaliditetom da se uključe u neku sportsku aktivnost prema svojim mogućnostima."

Božica Ravlić

Objavljeno: 03.02.2014