Filmski kritičar i novinar In-Portala široj je javnosti postao poznat po nastupima u kvizovima. U kvizu 'Jedan protiv sto' uspio je pobijediti stotinu i osvojiti pristojne novce, ali producenti kviza 'Tog se nitko nije sjetio' dali su mu odbijenicu - zbog vida. Slučaj diskriminacije bez presedana!

Moja ljubav prema kvizovima je počela, kao i kod mnogih domaćih kvizoljubaca, s Kviskotekom. Sjećam se kako sam kao maleni  dječak s divljenjem promatrao kako tamo neki pametni "čovci" rješavaju detekcije, asocijacije i sve drugo što bi već Lazi Goluži palo na pamet. Vrijeme je prolazilo, nestalo je Kviskoteke, a nestalo je i moga vida, ali su zato došli neki novi kvizovi. Prvi kviz na kojeg sam se prijavio je bio 'Tko želi biti milijunaš', ali to je ostalo samo na prijavi. Negdje u isto doba sam se prijavio i na kviz Najslabija karika. Ta je prijava rezultirala i pozivom na kviz. Ostao sam zatečen i zbunjen. Što sada? Treba ići na televizijski kviz. Treba se suočiti s javnim nastupom kao slijepa osoba, što je meni u to doba bilo posebno osjetljivo.

Iskustvo na 'Milijunašu'

Stavio sam sva ta pitanja nastranu i odvažio se na nastup. Iskustvo je bilo odlično. Suočio sam se s nizom otegotnih situacija zbog činjenice da sam slijepa osoba - od toga da sam morao svojim, od prije poznatim švrakopisom, napisati ime igrača kojeg izbacujem pa do toga da sam morao na predviđeni glazbeni takt, koji je označavao da je kamera na meni, podignuti tablu s imenom. Također sam nastojao da, uz svoje što točnije odgovore, pratim i druge  kako bih izbacio baš najslabiju kariku. Na kraju sam izgubio u finalu, a mozak mi je, od silne koncentracije, skoro "prokuhao". Kako sam rekao, unatoč svim otegotnim okolnostima, iskustvo je bilo fantastično.

Uskoro sam upao i na Milijunaša. Točnije, sudjelovao sam u emisiji, ali nisam prošao najbrži prst. Tek sam tu bio posebno zakinut. Dok su drugi igrači vidjeli ponuđene odgovore i prije nego ih Tarik pročita, ja sam se isključivo oslanjao na Tarikov glas. Šanse da upadnem su bile minimalne, ali kako je rekao Jim Carey u filmu "Glup i gluplji", i jedan prema milijun je neka šansa.
Sljedeći na redu je bio kviz 'Jedan protiv sto'. Dočekao sam svoju priliku i kviz na kojem sam, kao slijepa osoba, bio minimalno zakinut. Uz malo znanja i puno sreće uspio sam pobijediti stotinu i osvojiti pristojne novce. Sljedeći kviz je bio "Sve u sedam", ali unatoč upornom prijavljivanju, poziv na kviz nisam dočekao. Nikom ništa, bit će još kvizova, rekoh sam sebi.
Tako sam polako stigao i do aktualnih kvizova,  HRT-ove 'Potjere' i RTL-ovog 'Tog se nitko nije sjetio'. Na Potjeru sam se, kao pravi kvizaški izazov, odmah prijavio i još uvijek strpljivo čekam poziv. Tog se nitko nije sjetio mi nije bio privlačan i nisam imao namjeru prijaviti se na njega. Jednostavno zato što je taj kviz više ciljao na najširu populaciju i svojim sadržajem nije golicao "kvizašku žicu". 
No kako sam s vremenom postao pravi kvizni junky te već sedam godina hodočastim po zagrebačkim pubkvizovima, nije mi preostalo ništa nego prijaviti se i na taj RTL-ov kvizni show. Jedina "preprekica" je bila što se na tom kvizu pojavila praksa da imaju i jedno pitanje u kojem se mora prepoznati osoba s fotografije. Srećom, ispostavilo se da ni to nije nepremostiv problem jer na kvizu Tog se nitko nije sjetio igraju ekipe od dva igrača tako da bi na to pitanje, uz moje male sugestije, odgovarao moj partner. Pripremljeni i na tu malenu otegotnu okolnost, zapravo sitnicu s obzirom na prijašnja kvizaška iskustva, moj brat Matko i ja smo se prijavili na kviz. Ja sam osobno ispunio prijavu za kviz i na pitanje imam li kakvih zdrastvenih tegoba odgovorio sam da sam zdrav ko dren i slijep. Nije prošlo par dana i stigao je poziv.

Slijepim osobama zabranjen pristup

Parafrazirat ću razgovor, skoro pa transkipt:

RTL: Dobar dan!
Branimir: Dobar dan!
RTL: Zovemo s RTL televizije u vezi s vašom prijavom na kviz Tog se nitko nije sjetio.
Branimir: Odlično!
RTL: Bi li  Vi i Vaš brat mogli doći na audiciju u nedjelju u 17h i 30min?
Branimir: Ne vidim zašto ne bismo mogli, ali moram se čuti s bratom. Što se radi na audiciji?
RTL: Ma rutinska stvar. Malo vas snimimo, porazgovaramo, a onda sjednete za kompjuter i odgovorite na 40 pitanja sličnih onima na kvizu.
Branimir: Pročitali ste u prijavi da sam slijepa osoba pa  će mi trebati netko pročitati ta pitanja.
Ovdje je nastao tajac i neugodna tišina. Kao kad netko prdne u liftu. Ne samo da su iznenađeni  mojom objavom, nego očito i ne čitaju prijave. Pokušavam smanjiti tenziju.
Branimir: Ne brinite se. Već sam nastupao po raznim TV kvizovima. Snaći ćemo se mi. Ne brinite niti oko onog slikovnog pitanja. Brat će mi pomoći oko toga. Zapravo on će sam bez problema prepoznati bar jednu fotografiju.  Bit će sve OK. (tješim ja njih)
RTL: Da, da, snaći ćemo se. Netko će Vam čitati pitanja. Vi se čujte s bratom i čujemo se za 15 minuta.
Branimir: U redu. Pozdrav.
Nakon 15 minuta.
RTL: Dobar dan.
Branimir: Dobar dan! Čuo sam se s bratom. Nema problema da dođemo u nedjelju u pola 6!
RTL: Zapravo ne morate doći... Ne možete nastupiti na kvizu.
Branimir: Zašto?
RTL: Zbog Vašeg problema s vidom.
Branimir: Zašto zbog toga?
RTL: Producenti su odlučili da niste u pravednoj poziciji. Recimo, u slučaju da Vaš brat ne prepozna niti jednu fotografiju. U tom slučaju mu ni Vi ne možete pomoći. Vi ste onda samo pola  igrača (točno tako rečeno) i time ste zakinuti.
Branimir: Istina, zakinuti smo i bili smo toga svjesni i prije. Zar ne mislite da smo sto puta zakinutiji sada kada nam ne dopuštate da sudjelujemo na kvizu?!
RTL: Pa, da, hm... producenti su tako odlučili, pa ja...
Branimir: Dobro, ajd' bok!

Oprosti im Bože jer znaju što čine

Odmah da razjasnim neke stvari. Ne slažem se s onima koji dižu medijsku pompu na svaku natruhu diskriminacije osoba s invaliditetom. To često bude samo sebi svrha. No ovdje sam jednostavno, zbog RTL-ove argumentacije, morao reagirati. Oni su meni zabranili nastup na njihovom kvizu jer bih bio zakinut. Zamislite, oni su mi čak izašli u susret. Kako se ja ne bih  jadan osjećao zakinut tijekom igranja kviza, bolje da ga uopće i ne zaigram. Morao sam reagirati baš zbog takve poremećene logike. Tako su mi mogli  zabraniti i upis na fakultet jer sam zbog sljepoće zakinut pred drugim studentima. Pa ljudi, ja sam samim time što sam nastavio živjeti nakon sljepoće prihvatio zakinutost kao stvar koju moram podrazumijevati i nakon nekog vremena zaboraviti. Mislio sam da sam zaboravio dok me na RTL-u nisu podsjetili. Njima je bilo komotnije zabraniti slijepoj osobi igranje na kvizu, nego dopustiti joj da živi svoju zakinutost i u njihovom blještavom studiju. Bilo im je komotnije zabraniti slijepoj osobi igranje na kvizu, nego u krajnjem slučaju, napraviti neviđenu iznimku i zamijeniti pitanje s fotografijom nekim drugim blind friendly pitanjem. Ispada da je lakše zamijeniti "slijepu komplikaciju" nekim drugim "običnim igračem", nego zamijeniti jedno pitanje, bar za jedan kviz.
Na kraju ću se vratiti na početke. Zašto sam se ja uopće prijavljivao na kvizove? Zašto sam uopće nastupao na njima?
Osim što sam s vremenom postao i kvizoman, javni nastupi na kvizovima su imali terapeutsku i prosvjetiteljsku ulogu. Terapeutsku zato što su mi ti nastupi služili kao svojevrsno invalidsko outanje, a da ne govorim koliko su mi pomogli u vlastitom samopoštovanju. Prosvjetiteljsku zato što sam svojim nastupom htio pokazati da i slijepi ljudi vole kvizove, znaju svašta i mogu se ravnopravno, pod istim pravilima, boriti s ostalima.
Tu prosvjetiteljsku ulogu bi donekle morale prihvatiti i televizije, pa i one komercijalne jer to nije zakonsko pitanje, nego univerzalno, ljudsko. RTL je očito zaglavio u nekom mračnom dobu u kojem bi nam svima bilo bolje da slijepi ostanu skriveni doma.
Mogao bih reći, "oprosti im Bože jer ne znaju što čine!", ali niti sam ja Isus, a niti su oni  neznalice. Znaju oni jako dobro što čine.
Piše: Branimir Šutalo

Foto: Grgur Zucko/PIXSELL

Objavljeno: 08.01.2014