"Često razmišljam o tome što kao pojedinac u društvu mogu još učiniti kako bih podržala različitosti društva u kojem živimo jer vjerujem da i jesmo tu kako bi pomogli jedni drugima, poštovali različitosti i naučili gledati srcem", kaže, uz ostalo, glumica u intervjuu za In-Portal

U seriji razgovora s poznatima koji su svoje putove isprepleli s osobama s invaliditetom susreli smo se s Kristinom Krepelom, jednom od rijetkih hrvatskih glumica koja ostvaruje sve zapaženiju međunarodnu karijeru. Za In-Portal, uz ostalo,  prvi put govori o svom radu na stvaranju filmske naracije za slijepe i otvoreno progovara o anomalijama suvremenog društva.
 Kristina, kako je počela tvoja priča sa sudjelovanjem na stvaranju filmske naracije za slijepe? Kakav je osjećaj bio upustiti se u nešto tako potpuno novo i strano?
- U svijet stvaranja filmske naracije za slijepe i slabovidne upustila sam se još 2006. godine na poziv svog dragog kolege Gorana Grgića i dvoje sjajnih ljudi koje iznimno cijenim, Svjetlane i Denisa Marion koji vode udrugu 'Zamisli'. Kako je to bilo nešto potpuno novo i zanimljivo, poziv sam prihvatila odmah. Prva naracija koju sam snimala bila je za film 'Ray', priču o Ray Charlesu. Moram priznati da nisam znala kakav će to biti proces i drago mi je da smo u tom samom početku svi skupa učili u hodu. No, sama ideja me potpuno oduševila! Kako se od malena bavim glazbom, često sam razmišljala o tome kako osobe kojima je oštećeno osjetilo sluha, doživljavaju svijet oko sebe i uopće može li im se na bilo koji način približiti i kako im objasniti određeni zvuk, vibraciju, glazbu, tonove koje čujemo...
Jednako tako mi se otvorio potpuno novi svijet ulaskom u proces naracije za slijepe. Počela sam intenzivno razmišljati o tome kako nekome objasniti i dočarati što se to događa na ekranu, filmskom platnu ili na sceni u kazalištu. Učila sam u hodu od svih svojih dragih poznanika iz udruge 'Zamisli' s kojima sam radila naracije i koji me i dan danas uče svaki put kad odlazimo skupa u kazalište.

Ti si, osim rada na filmskoj naraciji, radila i na naraciji kazališnih predstava i to tako da si na predstave išla zajedno sa slijepom osobom kojoj bi na licu mjesta opisivala predstavu. Kako si se snašla kao ad hoc narator? Pri takvim zajedničkim odlascima na kazališne predstave imala si prilike još bolje upoznati slijepe i slabovidne. Kako su ti se svidjeli ti izlasci?
- Odlaziti u kazalište i biti nekome tko ne vidi narator za mene je uvijek divno, zanimljivo i iznimno dragocjeno iskustvo kroz koje i sama neprestano učim. Prije svega, i ja na jedan potpuno drugačiji način tada počinjem gledati predstavu, nastojim sve promatrati što objektivnije, bez osobnog, emotivnog bojanja i prosuđivanja jer jedino tako mislim da slijepoj osobi ostaje mogućnost da sama stvori svoju vlastitu sliku, doživljaj i emociju kroz ono što čuje da se događa na sceni i ono što ja uspijem prenijeti. Još uvijek učim koliko je potrebno ići u širinu, što bi to slijepoj osobi bilo zanimljivo znati o onome što se događa na sceni, a opet da ju previše ne opteretim suvišnim informacijama koje će joj odvratiti pažnju od bitnog. Sa svakim odlaskom nadam se da sam sve bolja i bolja. No, važna je i još jedna činjenica a to je da je svaka osoba s kojom idem u kazalište drugačija, ima dugačije afinitete i želje, svatko želi dobiti informaciju o onome što ga zanima tako da mislim da je potrebno uvijek se prilagoditi osobi za koju se radi naracija, 'osluhnuti' što ona ili on žele u određenom trenutku znati. Kad se radi o naraciji za film, tada je važno pridržavati se određene standardizacije obzirom da se naracija radi za veći broj ljudi i mislim da je vrlo dragocjeno, čak neophodno raditi naraciju u tonskom studiju u suradnji sa slijepom osobom jer jedino tako možemo napraviti korekcije na licu mjesta. No, kad se radi o individualnim odlascima u kazalište, tada, kao što rekoh, najvažnije je prilagoditi se osobi kojoj ste narator. Sjajno iskustvo! I uvijek mi je važna povratna informacija slijepe osobe nakon predstave. Na taj način sve više poboljšavam sebe i vještinu naracije.
Jesi li prije te suradnje imala kontakata s osobama s invaliditetom, u bližoj okolini ili obitelji? 
- Baš netom prije početka suradnje s udrugom 'Zamisli', otprilike nekih godinu dana, sudjelovala sam u humanitarnim akcijama udruge roditelja 'Oko' sa slijepom i slabovidnom djecom te djecom s poteškoćama u razvoju a i osobno poznajem nekoliko djece i osoba s Downovim sindromom za koje smatram da su pravi anđeli. Upravo prilikom tih akcija prikupljao se novac za školovanje pasa vodiča i imala sam prilike upoznati i družiti se s mnogim korisnicima te udruge i njihovim obiteljima. Često razmišljam o tome što kao pojedinac u društvu mogu još učiniti kako bih podržala različitosti društva u kojem živimo jer vjerujem da i jesmo tu kako bi pomogli jedni drugima, poštovali različitosti i naučili gledati srcem.
Što misliš koje su glavne prepreke da bi se osobe s invalilditetom još uspješnije integrirale u društvo? Na čemu bi društvo, a na čemu osobe s invaliditetom morale poraditi kako bi se približili jedni drugima?
- Osobno, smatram da danas, prije svega zbog ogromne brzine kojom se živi i kojom nas stalno iznova i iznova zatrpavaju novim informacijama, promjenama, stalnim uvođenjem nekih novih zakona pa poništavanje istih, ljudi ne obraćaju više pažnju na sebe a kamoli jedni na druge, na suživot i odnose koje bismo trebali graditi. Sve je postalo vrlo površno. Okružili smo se svom silom tehnikalija, aparata i 'društvenih mreža' a sve samo kako zaista ne bismo zastali i pogledali jedni druge, doživjeli i osjetili osobu pokraj sebe. Upravo na taj način mogli bismo se vrlo skoro pretvoriti u društvo kojem su potpuno oduzeta sva osjetila jer su ih zamijenila ona tehnološka.
Usprkos svemu što smo kao društvo napravili i što s ponosom govorimo kako smo u 21. stoljeću, mislim da još nismo naučili ono osnovno a to je: prihvaćati različitosti.
Toliko je toga što se može učiniti. Već za početak, bila bi sjajna stvar da barem jedna kino dvorana u svakom hrvatskom gradu bude osposobljena aparaturom koja će omogućiti slijepoj osobi da prati neki od aktualnih kino naslova. Da filmovi imaju titlove za osobe s oštećenjem sluha.. Samo su neke od mnogih stvari koje možemo učiniti.
No, mislim da je upravo suradnja s raznim udrugama i njihovim korisnicima najbolji način kako bi se svi skupa približili jedni drugima, osobama s invaliditetom pružili sigurnost i opuštenost u korištenju usluga i programa osmišljenih za njih, te potaknuli one koji do sada nisu imali hrabrosti koristiti te usluge i na taj način integrirali jedni druge u društvo.
Što kažu tvoje kolege kad im ispričaš da sudjeluješ na stvaranju filmske naracije za slijepe? Uspijevaš li im približiti činjenicu i da slijepi uživaju u filmu i kazalištu?
- Kada sam počela surađivati na stvaranju naracija za slijepe i odlaziti sa slijepima u kazalište, nisam pričala ljudima o tome, osobito ne u medijma jer to smatram nečim što iz srca radimo jedni za druge. Mislim da u životu treba davati kako bi se primalo a ja sam iz svih ovih iskustava, susreta i odlazaka u kazalište primila puno. Nekako, nisam imala potrebe pričati o tome. Jednostavno je to nešto što volim činiti za sebe i za druge. Kada netko od kolega sazna za to i pokaže interes, vrlo rado im objasnim cijeli proces i pozovem ih da nam se priključe u suradnji te ih povežem sa Svjetlanom i Denisom iz udruge 'Zamisli'.
Uzima se zdravo za gotovo da je film prije svega vizualan medij. Koliko ti je suradnja sa slijepim filmoljupcima pomogla da osvijestiš ostale aspekte filmskog iskustva? Je li ti rad na naraciji pomogao da se dodatno razviješ i kao glumica?
- Mislim da film nije samo vizualni medij. Možda se takvim mogao smatrati u svojim  počecima, no danas, filmska umjetnost sklop je i produkt suradnje mnogih umjetničkih zanimanja, mnogih grana umjetnosti. To sam osobito osvijestila radeći naracije filmova za slijepe. Na primjer, koliko je glazba važan dio svega jer nas prenosi iz jednog emotivnog stanja u drugo, iz jedne radnje u drugu, povezuje stvari. Radeći kao narator, naravno da mi se kao glumici svaki puta iznova otvori, kako ja to volim reći, 'jedan prozor više'. Itekako mi pomaže u mojem ne samo glumačkom već i osobnom razvoju, a u mojoj profesiji jedno ne ide bez drugoga.
Vrijeme je da skrenemo s tvoje druge karijere, naratorice za slijepe, na onu prvu, glumačku. Tvoja glumačka priča je već neko vrijeme zaplovila međunarodnim vodama. Kako 'brodiš' na stranim filmskim morima? Što se najviše ističe kao razlika u radu u odnosu na iskustva u Hrvatskoj?
- Moj posljednji filmski uradak bio je pod režijom Brune Coppole, film radnog naslova 'Three Way Week' koji sam snimala ovo ljeto i nešto malo u jesen na lokacijama Rumunjske i Italije. Riječ je o mračnom trileru teške tematike vezane uz, nažalost, iteakako stvarne činjenice trgovine mladim ženama i prisiljavanjem na prostituciju, što je također vrlo poražavajuće za nas kao društvo u današnje doba. Film je trenutno u procesu montaže i postprodukcije te pripremama za velike festivale koji dolaze. Suradnja je bila odlična obzirom da je bila riječ o velikoj europskoj, filmskoj ekipi i prilici da surađujem, osim s Brunom, i sa sjajnim rumunjskim glumcima poput Vlada Ivanova.
Uživam putovati i zaista je divno kada ti se pruži prilika svakim novim projektom surađivati s novim ljudima, u novoj zemlji, naučiti nešto o njihovim običajima i kulturi. Najveće blago svih tih snimanja jesu upravo prijateljstva koja se dogode u tim, pomalo čudnim okolnostima i često se dogodi da je teža stvar od samog snimanja kraj rada na projektu jer je to trenutak kada se ekipa, koja obično postane kao jedna velika obitelj, mora razići i svatko krenuti svojim putem. Moram priznati da to uvijek boli. Sva svoja snimanja pamtim upravo po ljudima koje sam na njima upoznala, mjestima koja sam vidjela i divnim prijateljstvima koja sam ostvarila, pa makar i na jedno kratko vrijeme.
Na inozemnim projektima često su budžeti veći, pa su tako i organizacija i rad na samom projektu stroži. Na američkim produkcijama je zaista sjajno raditi upravo iz razloga što se traži red, rad i disciplina, svatko zna gdje mu je mjesto i što se od njega očekuje. A to je ono što i ja cijenim.
Imala si privilegiju raditi i družiti se s velikim filmskim zvijezdama kao što su Gérard Depardieu , Richard Gere, Jesse Eisenberg, Nastassja Kinski i drugi. Kakve su zvijezde izbliza i jesi li s nekim od njih uspijela uspostaviti trajni prijateljski odnos? Koliko su starije filmske legende otvorene prema mladim i još neafirmiranim glumcima i glumicama?
- Prije svega, svi su oni vrhunski profesionalci koji svoj rad shvaćaju ozbiljno i potpuno su mu predani. Upravo iz tog razloga vjerujem da su i uspjeli u svojoj profesiji i, što je još važnije, da su tolike godine opstali i dan danas rade i redaju uspjehe. A osobno mislim da je to najvažnije. Glumačka profesija je maraton koji se trči cijeli život i važno je trajati na duge staze, uvijek se iznova propitivati i pomicati svoje vlastite granice, a to je nešto što sam od svih njih i naučila. Sa svima njima imala sam sjajan odnos na snimanju, a i u pauzama kada smo uspjeli razgovarati o svemu. Nesebično su dijelili svoja životna i glumačka iskustva i vrlo otvoreno odgovarali na moja pitanja vezana za svijet glume, filma i kazališta, što iznimno cijenim jer sam od svakoga od njih ponešto dragocijeno naučila. Nitko se nikada nije postavio prema meni kao velika zvijezda koja glumi s mladom glumicom. Vjerojatno zato i jesu 'veliki' jer svoje partnere u sceni doživljavaju ravnopravnima, puno glumački daju i isto tako od vas i očekuju. Možda mi je najbliži od svih njih bio Jesse, vjerojatno i zbog godina ali i zbog svoje opuštenosti i otvorenosti. Kada sam bila u New Yorku zbog premijere našeg filma 'Lov u Bosni', družili smo se, pokazao mi je NY, svoj kvart East Village, u kojem i dan danas živi u istom stanu kao i tada.
Možeš li nam nešto reći o aktualnim projektima na kojima radiš? Gdje ćemo te slijedeće gledati, na filmu ili možda kazalištu?
- Nakon završetka snimanja filma s Coppolom, koji je trenutno u montaži i nadam se uskoro biti predstavljen na nekom od vodećih svjetskih filmskih festivala, krajem 11. mjeseca imala sam premijeru predstave u gradskom kazalištu Sisak pod nazivom 'Sunčana i Sever' koju je režirao Jasmin Novljaković. Priča je to o ljubavi između Sunčane Škrinjarić i Josipa Severa, dvoje velikih hrvatskih književnika i pjesnika. Uživam igrati predstavu obzirom da mi je ovo već četvrta suradnja s redateljem Novljakovićem, a i ekipa predstave je sjajna (Igor Golub, Ljubo Zečević, Duško Valentić, naših dvoje plesača Karla i Tiho) kao i ljudi iza scene bez kojih ne bismo mogli a s kojima sam već nekoliko puta radila. Predstava će, nadam se, igrati i u Zagrebu, ali i drugim hrvatskim gradovima.
Za kraj, kako se nalazimo u predoskarovskom dobu, koliko si stigla pogledati nominiranih filmova? Imaš li svoje favorite, filmske i glumačke?
- Uspjela sam pogledati gotovo sve filmove i svake godine volim to učiniti prije same dodjele Oscara obzirom da sam znatiželjna i želim biti u tijeku. Ovo je godina puna fantastičnih filmskih uradaka i sjajnih glumačkih ostvarenja te mislim da su nominacije apsolutno zaslužene i šteta što se po kategoriji dodjeljuje samo jedna nagrada. Cate Blanchett me apsolutno oduševila svojom glumačkom kreacijom u filmu Woody Allena, ali isto tako i Meryl Streep te Amy Adams. Od filmova to su '12 godina ropstva' i 'Američke varalice'.
Razgovarao: Branimir Šutalo

Foto: Luka Stanzl, Goran Jakus, Davor Višnjić/PIXSELL

Objavljeno: 01.03.2014