On je dokaz kako pojedinac koji radi sa srcem može postići mnogo. Nisu svi ljudi borci, nemaju svi snage i volje da mijenjaju postojeće stanje, ali kada bi bilo više pojedinaca kao što je Darko i svijet osoba s invaliditetom funkcionirao bi jednostavnije

Darko Matić (11. rujna 1960) rođen je u Đakovu gdje je završio osnovnu i srednju školu. Godine 1984. diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti. Sa 10 godina počeo je nositi naočale, ali nije tada ni pomišljao da će doći 1999., kada postaje potpuno slijep.
- Do tada radio sam  u Hidroelektri, a danas živim u Velikoj Gorici sa  suprugom i  kćerkom Tenom i sinom Petrom. Godine 1998./99. uspješno sam završio proces rehabilitacije u Centru 'Vinko Bek'  te, usvajajući informatička dostignuća namijenjena slijepim osobama, ostao društveno angažiran. Slijepim osobama život bez informatičke podrške je nezamisliv. Zbog potpunog gubitka vida 1.siječnja.2000.  odlazim u mirovinu, za to razdoblje mislio sam da je najteže, žalovanje za izgubljenim vidom, misao da ovisim o drugima... Ali, tu su supruga i djeca koji prihvaćaju novu situaciju u obitelji! Bio sam prva slijepa osoba u Velikoj Gorici koja je dobila 1999. na korištenje psa vodiča, zvao se Loyd.  Ipak, bilo je događaja koji su obilježili to vrijeme. Sjećam se odlaska u osnovnu školu mojeg sina Petra. Želio sam djeci prezentirati rad psa vodiča. Moj sin Petar tada je bio 3. razred osnovne škole i plakao je znajući da ja dolazim u školu. Nakon moje i Loydove prezentacije, Petar je ponosno rekao: “To je moj tata.“  To što sam postao slijepa osoba natjeralo me da počnem kuhati. Iako sam kao mladić nekoliko godina živio sam, nakon ženidbe supruga je često govorila moraš naučiti nešto kuhati. Odlaskom u mirovinu jednostavno je bilo besmisleno da sjedim i čekam suprugin povratak s posla i pomalo sam počeo učiti, prvo uz telefonske upute, a danas kuham sve - priča Darko.

Inicijative za boljitak OSI

Novinarstvom  se pomalo bavio u mladosti, nakon gubitka vida piše i urednik je glasila Udruge slijepih Zagreb „Vidici“ te glasila Hrvatskog saveza slijepih "Riječ slijepih“. Također je urednik i voditelj radijske emisije "Putokaz“ koja se emitira na RVG-u te emisije "Život duginih boja“ na HKR. Glasnogovornik je najviše nevladine nacionalne sportske udruge sportaša s invaliditetom Hrvatskog paraolimpijskog odbora. Od studenog 2008. godine i predsjednik Športskog saveza osoba s invaliditetom Zagrebačke županije. Godine 2008. bio je jedan od inicijatora osnivanja Povjerenstva za osobe s invaliditetom Grada Velike Gorice te nakon toga i izrade 'Strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom Grada Velike Gorice' za razdoblje od 2009. do 2013. godine koju je usvojilo Gradsko vijeće u prosincu 2008.  Od 2009.predsjednik je povjerenstva, savjetnik gradonačelnika za pitanja osoba s invaliditetom te jedan od koordinatora provedbe Strategije. 

Iako Darko Matić sam ne želi govoriti o nizu inicijativa, projekata i akcija koje obogaćuju i poboljšavaju život osoba s invaliditetom, mislim da ih kao novinarka In-Portala moram navesti. On je dokaz kako pojedinac koji radi sa srcem može postići mnogo. Nisu svi ljudi borci, nemaju svi snage i volje da mijenjaju postojeće stanje, ali kada bi bilo više pojedinaca kao Darko i svijet osoba s invaliditetom funkcionirao bi jednostavnije i bio prilagođen. Najinteresantnije kod Darka je što ovaj čovjek razumije potrebe svih osoba s invaliditetom i ne radi razliku između slijepih, gluhih, tjelesnih oštećenja, bolesti. Za njega svaki čovjek ima pravo na dostojan život bez obzira na invaliditet s kojim živi.
Osobama Velike Gorice koje se kreću otežano ili  u invalidskim kolicima podigao je kvalitetu života 2008. godine kada je predložio da Velika Gorica kupi kombi za njihov prijevoz. Do tada su koristili prijevoz kombi vozila ZET-a koji su mogli ostvariti jednom tjedno i to subotom. Uz njegovu inicijativu postavljeni su zvučni signalizatori na svim važnijim raskrižjima u Velikoj Gorici, postavljena je linija vodilja u Domu zdravlja Zagrebačke županije-ispostavi Velika Gorica, Pučkom otvorenom učilištu Eugen Kumičić kao i postavljanje taktilnih površina i polja upozorenja. Inicijator je opremanja jedne ginekološke ordinacije u Domu zdravlja Zagrebačke županije-Ispostavi Velika Gorica ginekološkim stolom prilagođenog potrebama žena s invaliditetom. U cilju promicanja i razvoja sporta osoba s invaliditetom osnovao je Sportsko društvo osoba s invaliditetom "Uspon“ koje je preraslo u Sportski savez osoba s invaliditetom Grada Velike Gorice. U prostorima OŠ 'Eugen Kumičić' Grad Velika Gorica opremila je i prilagodila sportsku dvoranu/teretanu za osobe s invaliditetom.

Život je predivna borba

Velika Gorica, koja tradicionalno dodjeljuje javna priznanja građanima koji su svojim djelovanjem doprinijeli društvenim ili gospodarskim djelatnostima te zadužili građane svojim humanitarnim pothvatima, Darku je 2012. dodijelila nagradu "Krčka Vrata“ kao osobi koja promovira i prezentira Grad Veliku Goricu kao Grad prijatelj osoba s invaliditetom.
- Sjećam se putovanja avionom iz Zagreba u Zadar. Nazvavši poslovnicu na Zrinjevcu naglasio sam da sam slijepa osoba i za kretanje koristim Loyda te će sa mnom biti sin Petar. Rezerviravši kartu telefonski za 24.lipnja, već 18. Lipnja dolazim u poslovnicu na Zrinjevcu i iznenađen sam jer cijena karte je porasla za 30 kn. To je sitnica za ono što slijedi. „Gospodine, Vi za Loyda, koji teži 35 kilograma, morate platiti 4,5 kn za svaki njegov kilogram.“ Mislio sam to može biti samo šala. Pa Loyd je moj vodič, ili ako baš želite moje ortopedsko pomagalo, a ne kućni ljubimac. Pregrijanu atmosferu prekinuo je tajac i odlazak

Moj sin me jednom prilikom upitao:“Tata, zašto to radiš?“ Odgovorio sam mu: “Bolje je pomagati, nego da ti drugi pomažu“

djelatnice na konzultacije kod šefa. Nakon nekoliko minuta vratila se s isprikom uz tvrdnju da je sve riješeno i da se u Zračnoj luci „Pleso“ pojavimo oko 1,5 sata prije leta. Stižemo i ranije, predajemo naše avionske karte i novi zaplet. „Gospodine, ne mogu vam čekirati kartu.“- zazvonilo mi je u ušima. Onako nervozno upitah – "A zašto?“. Odgovor sam čuo na šalteru Croatia airlinesa. Šefica smjene mi je rekla da je došlo do pogreške. Ispostavilo se da u avion kojim trebam letjeti stane nešto više od 40 putnika i ne mogu ući psi koji su teži od desetak kilograma. Tada mi je bilo dosta. Ako ne uđem s Loydom, neće vam sigurno poletjeti avion. Pa zar vi niste čuli za Zakon o kretanju slijepe osobe uz pomoć psa vodiča, koji je donio Hrvatski sabor, ili da je ministar unutarnjih poslova Velike Britanije slijepa osoba, te da koristi psa vodiča? I tako se približilo trenutak polijetanja, a nas troje čekamo milost kapetana aviona o čijoj volji je ovisilo da li ćemo putovati. Tada nam djelatnica svečano izjavljuje da je kapetan aviona odobrio naše putovanje, ali zbog ostalih putnika ne trebamo žuriti, bolje da svi ostali uđu prije nas. I tako smo ipak poletjeli i sretno stigli na aerodrom u Zemuniku sa okusom životne gorčine. Pitam se što to leži u ljudskim glavama da se u takvim situacijama tako odnose prema ljudima s posebnim potrebama, pa makar se ta potreba zvala pas vodič. Hrvatska želi i postaje pravna država, stoga ću citirati neke od zakonskih normi koje bi nas trebale štititi od takvih samovolja. Zakon o kretanju slijepe osobe uz pomoć psa vodiča, koji je donio Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora na sjednici 25. rujna 1998. godine, između ostalog utvrđuje u članku 1. I članku 2. Stavku 3. sljedeće:“ Ovim se Zakonom uređuje pravo slijepe osobe sa psom vodičem na korištenje prijevoznih sredstava i njihova slobodnog pristupa na javna mjesta. Pod javnim prijevozom u smislu ovoga Zakona, podrazumijevaju se javni prijevoz u cestovnom, željezničkom, pomorskom, zračnom te gradskom prometu“.
Nedavno je održana nogometna utakmica Hrvatska-Srbija. Dobio sam informaciju o mladiću iz Splita Ante Zec koji se zbog specifičnosti svoga invaliditeta od prometne nesreće 2001. godine „prikovan“ za krevet, ne može sjediti u invalidskim kolicima, strastveni je ljubitelj nogometa, ali ne dozvoljavaju mu ulazak na stadion iz sigurnosnih razloga. Preko prijatelja s radija, kontaktirajući pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom Anku Slonjšak dogovorili smo sastanak u Kući hrvatskog nogometa i odobreno mu je da prisustvuje utakmici. Taj trenutak kada je Ante Zec stigao u Zagreb mene je učinio najsretnijim čovjekom na svijetu.
Moj sin me jednom prilikom upitao:“Tata, zašto to radiš?“ Odgovorio sam mu :“Bolje je pomagati, nego da ti drugi pomažu.“ Sve osobe s invaliditetom imaju svoje potrebe, ali trebamo se međusobno uvažavati, ja gledam generalno i dok mogu raditi radit ću - kategoričan je Darko.
Toliko je događaja u životu ovog borca, a on je samo navodio zadovoljstvo koje mu donosi pomaganje i zalaganje za pojedince i osobe s invaliditetom koje se ne mogu, ne znaju, boje, zatvorene u vlastiti svijet žive kako najbolje znaju. Da postoji više boraca kao što je Darko Matić i osobe s invaliditetom bile bi uočljivije u ovom svijetu tzv. zdravih.

Zabilježila: Božica Ravlić

Foto: Filip Brala/PIXSELL

Objavljeno: 11.04.2013