Integrirani kolektiv za istraživanje pokreta (IMRC) inkluzivni je projekt u kojemu plesači, amateri i profesionalci, rade na koordinaciji, snazni, ravnoteži, prostornoj i vremenskoj orijentaciji, socijalizaciji, pamćenju, koncentraciji, seksualnosti i samopouzdanju

Integrirani kolektiv za istraživanje pokreta (IMRC) grupa je plesača različitih tjelesnih datosti koji dolaze iz suprotnih plesnih praksi i edukatorskih sustava, a zajednički žele produbiti svoje razumijevanje kretanja, time i plesa. Rade na plesu i na iskustvima tijela i tjelesnosti, a sve ostalo proizlazi iz toga.

Svi marš na ples

IMRC pokrenule su Iva Nerina Sibila, umjetnička voditeljica i Amela Pašalić, producentica, početkom 2012. nakon sudjelovanja na radionici Jordija Cortesa koja se u prosincu 2011. održavala u Zagrebačkom plesnom centru. Hrvatski institut za pokret i ples  2012. ušao je u EU projekt Unlimited Access u kojem sudjeluju British Council iz Velike Britanije, Onasis Cultural Centre iz Grčke te VoArte iz Portugala. Ovim europskim projektom pružila im se prilika da surađuju s organizacijama, koreografima i plesačima iz drugih zemalja te razmijene iskustva. Obje su nakon sudjelovanja na integriranim plesnim radionicama izvan Hrvatske zaključile  da je došlo vrijeme da se u Hrvatskoj aktivnije pokrene ovakva incijativa.

- Ono što sprovodimo na radionicama je suvremeni ples, a temeljimo se na improvizacijskim tehnikama, a ne na ponavljanjima određenih serija pokreta. Tako svatko može raditi unutar svog jedinstvenog tijela. Uvijek smo u potrazi  za novim formama i izazovima. Sudionici su osobe s invaliditetom i one bez invaliditeta, profesionalni plesači i plesači početnici. Na radionicama, kao i na našim probama, svakog pojedinca tretiramo potpuno jednako i zahtijevamo maksimum.  Svi smo individue i imamo vlastitu motivaciju za dolazak na ove radionice od kreativnosti, druženja, fitnesa do umjetničkog izričaja. Radimo na ideji da za ples i pokret nije preduvjet određeno tijelo, već da tjelesni izraz i iskustvo zajedničkoga kretanja, a time i istraživanje plesačke izvedbe, pripada svima.  U kontaktu smo, uz ostale, i s grupom "Hajde da" iz Beograda, koji rade sjajne stvari na ovom polju - kaže Amela Pašalić.

Plesom protiv getoizacije OSI

Nikola Orešković, plesač bez invaliditeta, dao nam je svoje viđenje plesa, invaliditeta i društva u kojem živimo.

- Plesne radionice i IMRC su moj prvi susret s osobama s invaliditetom što se dublje interakcije tiče. S moje točke gledišta, mislim da sve osobe imaju neku vrstu invaliditeta na psihičkoj, duhovnoj ili fizičkoj razini. Pitanje zapravo nije invaliditet, već percepcije društva i društveno uvriježenog stava o invaliditetu.  Rad s osobom s invaliditetom je kao i s bilo kojom drugom osobom, dok god smo svjesni svojih ograničenja i ne ugrožavamo si međusobno psihofizičko zdravlje, već ga unaprijeđujemo, dobro se osjećam. Radionice su mi proširile percepciju na više razina. Uvidio sam koliko su osobe s invaliditetom getoizirane u našem društvu i nedostatak interesa javnosti da ih se uključi u aktivni društveni život. Neki koraci su napravljeni, što je pozitivno, i mislim da bi inicijativama poput IMRC-a mogli podići razinu svijesti pojedinaca, pa tako i društva u cjelini. Kroz radionice sam počeo promatrati prostor oko sebe i mjesta po kojima se krećem očima osobe s invaliditetom, te sam vidio koliko su neke stvari koje su meni dostupne (širina vrata lifta u nekim zgradama, ulazak u vlak, bus, kino, kafić, WC i sl.) neprilagođene osobama s određenim tipom invaliditeta - veli Nikola Orešković.

Integrativni plesni kolektiv

Slađan Livnjak je plesač s dijagnozom paraparesis flacida, njegova životna filozofija i ljubav prema glazbi, pokretu i plesu doista navode čovjeka na dublje razmišljanje.
- Plesom se bavim već 19 godina. Još od "malih kolica“ volio sam glazbu, pokret, a samim time i ples. Osnovao sam u osnovnoj školi plesnu skupinu koja se zvala "GSG“  i sanjao kako ću jednoga dana plesati u plesnoj skupini "Nikoline“ koja djeluje od 1994. Prva postava sastojala se od djevojaka u invalidskim kolicima, a danas uz djevojke plešu i mladići te osobe bez invalidskih kolica. Dolaskom u osmom razredu u Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, odmah sam se prvi dan uključio u #Nikoline“. Ondje sam plesao pet godina pod voditeljstvom profesorice Zdenke Lugomer i koreografkinje Ivone Perkov. Zatim sam upisao Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i tijekom cijeloga studiranja sam i dalje plesao u "Nikolinama“ i naposljetku počeo i koreografirati. Ples mi je toliko značio i imao toliki utjecaj u mom životu da sam odlučio za diplomski rad napisati nešto o plesu u rehabilitaciji osoba s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima. Zatim sam diplomirao, upisao poslijediplomski doktorski studij na istoimenom fakultetu te se kao profesor rehabilitator zaposlio u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, gdje i danas radim, vodim i koreografiram u "Nikolinama“. Ples me toliko fascinira da imam nakanu i doktorirati na temu: "Kako ples i pokret utječu na socijalno uključivanje osoba s invaliditetom u RH“. Prije tri godine sam saznao za radionice u ZPC-u i odlučio pogledati što je to. Iznimno mi se to svidjelo, jer do tada nisam plesao suvremeni ples. I naposljetku jedno je vodilo drugomu. Nerina mi je rekla da razmišlja o integrativnom plesnom kolektivu i bih li se volio priključiti? Naravno da sam se priključio i nisam požalio nijednom.  Bilo je to nešto novo, zabavno i na kraju se iskristalizirala ideja o IMRC-u. Ples je nešto posebno, drugačije, ima milijun i jednu karakteristiku. Mogao bih reći da živim ples te ples živi sa mnom. Prošloga ljeta s Amelom i Nerinom otišao sam u Glasgow te vidio i čuo puno iznimno kvalitetnih izvođača svih umjetnosti, samim time i plesne skupine iz nekoliko zemalja. To me je fasciniralo! U fizičkome smislu ples poboljšava posturu, njime radimo na koordinaciji, snazni, ravnoteži, prostornoj i vremenskoj orijentaciji, socijalizaciji, pamćenju, koncentraciji, seksualnosti, samopouzdanju. U psihičkom smislu ples je za mene najkraće i najsažetije rečeno ŽIVOT! Plesom sam dobio toliko da povremeno ostajem atekstualan. Upoznao sam hrpu divnih i kvalitetnih ljudi, putovao, poboljšavo svoje zdravstveno stanje, stoga probajte i uživajte u plesu. Poboljšanja dolaze sama od sebe, a da vi toga niste ni svjesni.

Invaliditet nije ograničenje

Svoje dojmove rada u grupi dala je i Tatjana Vukadinović. 

- Atmosfera u takvoj grupi je vrlo posebna i u radu je prisutno uvažavanje, prihvaćanje, poticanje, suradnja. I prije ovih radionica imala sam prijatelje i poznanike koji su imali neki oblik motoričkog oštećenja, ali naravno da kroz ples, u kojem je fizički kontakt vrlo prisutan, možeš bolje razumjeti i upoznati osobu s kojom radiš. Svatko dolazi s drugačijim mogućnostima i pozadinom, ali ta raznolikost je poticajna i zanimljiva. Nešto što sam uzimala zdravo za gotovo odjednom više ne funkcionira ili funkcionira na drugačiji način. U plesu s osobama s invaliditetom veliki je naglasak na kreativnosti. Ništa se ne podrazumijeva jer je svaka osoba sa svojim tijelom i mogućnošću pokretanja drugačija i specifična. Netko može leći na pod, netko ne može, netko može podići ruku iznad glave, netko ne može. No, ono što izgleda kao prepreka ili nemogućnost za ples u smislu vještine pokreta, postaje poticaj za istraživanje u kojem uvijek nastane nešto drugačije, zanimljivo, originalno, novo.  Najbolji trenutak je kad se tijekom nekoliko sati provedenih na radionici upoznamo i zaokupimo vježbama i zadacima koje radimo da više ne gledamo nekoga kroz to kakav invaliditet ima, što može i što ne može, već zajedno sudjelujemo i uživamo u stvaranju - zaključuje Tatjana.

Širenje prostora slobode

Nereja Lasić, plesačica s velikom sklonošću glazbi i kazalištu, oduševila se mogućnošću da se okuša u suvremenom plesu. Bez obzira na cerebralnu paralizu u plesu je otkrila nešto što nikada nije doživjela, osjećaj slobode i kreativnosti, pozitivnu energiju i divno iskustvo koje razbija granice i predrasude da je tjelesna predispozicija preduvjet za plesni izričaj.

- Prostor nam ustupa Hrvatski institut za pokret i ples koji rukovodi Zagrebačkim plesnim centrom koji je od početka prepoznao vrijednost ove incijative te nam zaista pružaju maksimalnu potporu. Također, ponekad koristimo i prostore plesnom centra Tala, a sve što mi sami radimo je na volonterskoj bazi. Hrvatski institut za pokret i ples od prošle godine sudjeluju u EU projektu Unlimited Access koji se bavi pitanjem integracije osoba s invaliditetom kroz umjetnost, pa ćemo i preko tog projekta dobiti nova znanja i priliku da izvan Hrvatske pokažemo svoj rad – kaže Amela Pašalić.

Radionice se održavaju u Zagrebačkom plesnom centru, Ilica 10, svakog zadnjeg vikenda u mjesecu,  a sljedeća je krajem veljače.  Jednom godišnje nastoje dovesti inozemnog pedagoga kako bi produbili i proširili svoja znanja i iskustva s nekim tko se bavi istim načinom rada u drugim zemljama svijeta. Uključiti se može svatko koga zanima suvremeni ples i želi se aktivno baviti njime te kontinuirano dolaziti na radionice i treninge. Ograničenja ne postoje, bez obzira na dob, spol ili vrstu invaliditeta svi su dobrodošli. Možete prisustvovati radionici kako bi vidjeli o čemu se radi, a informaciju kada se održavaju radionice mogu se vidjeti na web stranici Zagrebačkog plesnog centra www.plesnicentar.info ili na Facebook stranici IMRC-a.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 23.01.2014