Damir Juren izgradio je vlastiti život zahvaljujući upornosti i ljubavi prema glazbi koja mu je donijela financijsku neovisnost. Jednostavan, pozitivan mladić kojem mišićna distrofija nije bila opravdanje za bijeg od problema s kojima se susreće svaka osoba koja želi uspjeti, a posebno osobe s invaliditetom. Uz glazbu bavi se uspješno boćanjem i može poslužiti kao podstrek mnogima koji sami postavljaju granice vjerujući da ih invaliditet onemogućava u ostvarivanju želja

"Mišićna distrofija postaje dio mog života u doba puberteta, teškoće su se pojavile oko dvanaeste godine i manifestirale hodom na prstima i čestim umaranjem, a konačna dijagnoza postavljena mi je u sedamnaestoj godini. To je početak moje borbe sa liječnicima, birokracijom i svakodnevnim životnim problemima. Nakon operacije u sedamnaestoj godini i šest tjedana gipsa krenuo sam na rehabilitaciju po raznim bolnicama i toplicama, tada se prvi put susrećem sa  osobama s invaliditetom i njihovim problemima. Nakon nekoliko godina lutanja i traženja krećem sa novim i sasvim drugim putem od onog prvotno zamišljenog.

Glazbom do sretnijeg života

Rođen sam u Virovitici, i do dvadesete godine živio u Špišić Bukovici, odakle odlazim 1992. godine u Zagreb i Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava na školovanje, te postajem urar po zanimanju.
Interesantno kako se mladim osobama s invaliditetom nameću zanimanja koja izumiru i nikada ih neće primijeniti. I danas čitajući o navedenom Centru nailazim na podatak, ovo je jedina ustanova u Republici Hrvatskoj u kojoj djeca imladež s tjelesnim invaliditetom mogu u primjerenim uvjetima steći srednjoškolsko obrazovanje i istovremeno biti uključeni u sveobuhvatnu rehabilitaciju. Jedan od glavnih ciljeva Centra je da njihovi učenici, po završetku rehabilitacije, izađu spremni za što samostalniji život i sve izazove koji ih u životu čekaju. Bilo bi jako korisno istražiti koji je broj osoba koje su prošle kroz ovaj centar, završetkom školovanja krenuli u život,  pronašli posao i osamostalili se. Prvo ih se kao djecu i adolescente  izdvaja iz obitelji i poznate okoline. Dolaze u nepoznatu sredinu gdje im cjelokupno osoblje Centra i njihovi sustanari postaju nova obitelj, povremeno odlaze kući. Gdje je njihov pravi dom? Kada završe školovanje u Zagrebu najčešće se vraćaju u okruženje iz kojeg ih se odvojilo u najosjetljivijim godinama, živeći u Zagreb nisu imali kada upoznati vršnjake u sredini iz koje dolaze. Pojedinci se snalaze i kreiraju kvalitetan život, ali slušajući životne priče polaznika veliki broj doživljava novi šok izazvan svršetkom školovanja, gubitkom prijatelja i povratkom u vlastiti dom postaju izolirani od svih zbivanja.
Završetkom školovanja vratio sam se u Viroviticu i pokušao otvoriti obrt, birokracija, konkretno određene osobe koje su mi bile u mogućnosti pružati pomoć u ostvarivanju ovog cilja kroz prava koja sam imao samo su mi otežali i nisam to ostvario.
Srećom, paralelno sa školskim aktivnostima u Zagrebu počeo sam svirati i pjevati u školskom VIS-u Centra pod vodstvom Franje Merlića koji mi je usadio mnoge radne navike i kao pedagog postavio glazbene temelje meni i članovima benda. U te ratne dane svirali smo po raznim domovima, školama, toplicama, udrugama u Zagrebu i širom Hrvatske za ranjenike, prognanike i izbjeglice. Tih godina imali smo i do 70 nastupa godišnje. Istovremeno s bendom snimam demo materijale, sudjelujem u Sloveniji na međunarodnim festivalima, putujem u Njemačku na poziv Hrvatske zajednice i živim veoma aktivno.

Perspektivni sindikalni aktivist

Uslijed progresije mišićne distrofije u 27. godini počeo sam koristiti invalidska kolica svakodnevno i tako počinje još jedna prilagodba na novi način života. Na poziv Franje Merlića povremeno sam dolazio u Zagreb kao pomoć mlađim kolegama s kojima sam svirao za vrijeme školovanja. Tako postaju sve duži periodi boravka u Zagrebu i dolazi do odluke o preseljenju. Odlazim u podstanarstvo u Zagrebu sa cijelim bendom, svi smo iz različitih dijelova Hrvatske i to je bila jedina mogućnost da se nastavimo baviti glazbom. Kupujemo instrumente i glazbenu opremu te počinjemo sa prvim gažama koje su nam u tom trenutku značile egzistenciju. Svirali smo od Dvorane Vatroslav Lisinski do običnih kafića, tako stjecali potrebno iskustvo i brojna poznanstva. Uz stalne svirke snimili smo dvije  autorske pjesme uz pomoć Miroslava Rusa i Zvone Domazeta, od kojih jedna prolazi i na završno večer Radijskog festivala za mlade neafirmirane izvođače „Oni dolaze“ u Pokupskom. Uz povremene promijene bend i ja djelovali smo desetak godina. Nakon raskida povremeno nastupam kao solista u zemlji i inozemstvu, snimio sam dvije pjesme sa kojima nastupam na glazbenom festivalu u Suhopolju, konstantno tražim sponzora za snimanje novih materijala, ali  i kupovinu ortopedskog pomagala koje bi mi trenutno olakšalo kretanje i moje aktivnosti.

Ranijih godina uključio sam se u osnivanje Sindikata invalida Hrvatske, te sam od Udruge distrofičara proglašen za najperspektivnijeg mladog člana i dodijeljena mi je nagrada Stjepan Bosak. Trenutno sam povjerenik Sindikata osoba s invaliditetom grada Zagreba i aktivni član društva distrofičara Zagreb. Bio sam predstavnik Hrvatske na europskom skupu distrofičara (EAMDA) u Finskoj 1994. godine,  te na svjetskom skupu osoba s invaliditetom u Švicarskoj u organizaciji Malteškog križa.
Uz muziku i ostale aktivnosti treniram boćanje i natječem se u državnom prvenstvu koje je trenutno na polovici, prošlogodišnji sam prvak Hrvatske u paru sa Željkom Jarićem,  a ovogodišnji smo doprvaci.

Božica Ravlić

Objavljeno: 07.10.2013