Ja imam smisao za humor i nemam ništa protiv toga da i moj invaliditet bude jedna od tema s kojom ćemo se šaliti. Ali mislim da bih trebao imati i mogućnost da ponekad budem tužan, ozbiljan ili nervozan kao i svi drugi ljudi, a da to nikome ne bude čudno. Smeta mi to što me se proglašava frustriranim i iskompleksiranim samo zato što se ponekad usuđujem hodati gradom bez osmjeha na licu

Posve slučajno se dogodilo da sam na dan kad mi je na In-Portalu objavljen prvi tekst, bio na svom fakultetu na tribini o zapošljavanju osoba s invaliditetom. Atmosfera tamo je bila ugodna, jer se okupilo nas desetak i lijepo smo pročavrljali, iako je zapravo otužno to što su organizatori morali vući ljude za rukav po hodnicima da bi se skupilo desetak sudionika. Ja sam, kao bivši student, došao jer mi je prijateljica koja na faksu radi, javila da se to održava. Upoznao sam jednog, od valjda samo dvojice ili trojice zaposlenih pravnika s invaliditetom u ovom gradu. Tom čovjeku se iskreno divim, jer boluje od distrofije mišića, u kolicima je,  i trenutno je, barem profesionalno u boljoj poziciji od mene. Meni je lako biti faca, i postići ovo i ono budući da sam čovjek koji ipak uspješno, premda nešto teže od većine ljudi, koristi vlastite noge.

Ustati na krivi kotač

Čini mi se da je glavna razlika između mene i njega u tome što sam ja imao nekakav izbor. Odnosno, mogao sam razvijati i druge dijelove karaktera, i segmente života, pa sam zbog toga bio dobar, u nekim fazama jako dobar, ali ne i vrhunski student. On taj izbor nije imao, i zato si je, posve zasluženo osigurao bolji akademski i profesionalni status od mog. Premda, i ja sam u dilemi oko toga trebam li mu zavidjeti na tome. Koliko god bih rado imao posao, ne bih se baš odrekao drugih životnih iskustava, radosti i razočaranja koja me definiraju kao osobu.
Ali ovdje se zapravo ne želim baviti zapošljavanjem, gornji odlomak je tu samo zato da preduhitri reakcije na tu temu. Pažnju mi je privukla jedna druga stvar koja se savršeno nadovezuje na priču o "pozitivnom razmišljanju" iz prethodnog teksta. Kad sam pitao čovjeka kako je natjerao kolege da se opuste pred njim, s obzirom na invaliditet, rekao je da je to napravio humorom. Kao primjer je spomenuo da je jednom izgovorio rečenicu "Nemojte me ljutiti, ustao sam na krivi kotač!".

Jednom sam izgubio ravnotežu i pao na nizbrdici, a jedan moj stari prijatelj je izazvao javnu sablazan kad je rekao: "Pa dobro Kevriću, odluči hoćeš hodat, ili ćeš se kotrljat pa da ti opalim vritnjak!

Naravno da ovdje neću kritizirati tu strategiju, jer je ta strategija u tim uvjetima pametna, a možda i jedina moguća. Ali iskoristit ću taj primjer da ocrtam pozadinu te priče. U nešto više od sat vremena koliko sam proveo slušajući tog čovjeka, on je izgovorio između 15 i 20 šala i dosjetki isključivo na temu svog invaliditeta, iako je zapravo bilo vrlo očito da mu praktični problemi s kojima se suočava nisu nimalo smiješni. Što i ne čudi. Dobio sam dojam da on, možda i nesvjesno, osjeća nekakvu dužnost da se stalno šali na temu svog invaliditeta, da bi pokazao da nije iskompleksiran, i da bi opustio ljude oko sebe. Tu naravno ne vidim problem u tome što čovjek ima smisao za humor, i što ga koristi za svoju dobrobit, ali vidim problem u činjenici da je neizravno prisiljen stalno tražiti šaljivu stranu, u nečemu što po svojoj prirodi s humorom nema veze.

Kad najbolji vic postane loš

Da se razumijemo, ni ja nemam ništa protiv "invalidskog humora". I meni, a i ljudima oko mene se događaju takve dosjetke, i ne mislim da je to neki problem. Jednom sam izgubio ravnotežu i pao na nizbrdici, a jedan moj stari prijatelj je izazvao javnu sablazan kad je rekao "Pa dobro Kevriću, odluči hoćeš hodat, ili ćeš se kotrljat pa da ti opalim vritnjak!". Naravno da sam na to prasnuo u smijeh.....Ali to je šala koja se dogodila spontano, i nakon toga smo nastavili normalno živjeti i pričati o drugim stvarima.....Osjećao bih se malo čudno kad bi se od mene tražilo da sat vremena aktivno izbacujem pošalice na temu invaliditeta, ne zato što mi je to neki tabu, nego zato što općenito u životu nema puno stvari koje su baš toliko smiješne da se čovjek može sat vremena smijati šalama isključivo na tu temu. I najbolji vic, o najvedrijoj temi na svijetu, postane loš kad ga stalno ponavljamo, zar ne? Baš zato mi nešto u tom humoru i vedrini zvuči kao da je usiljeno i izvedeno "po službenoj dužnosti" i "zato što se to očekuje". Baš zato sam u prethodnom tekstu napisao da me nervira to što se od invalida očekuje da im 24h dnevno nešto bude smiješno, da bi pokazali svoju vedrinu i neopterećenost. A samo za usporedbu, inače živimo u svijetu u kojem je i obična prehlada dovoljna da čovjeku ne bude do šale. Jako mi je indikativno to što se čovjek sat vremena šalio, a da u tom razdoblju nije ispričao nijedan vic o plavušama, ili o bilo čemu drugom, osim o invaliditetu i svom fizičkom izgledu. Poznajem neke plavuše koje uopće nisu opterećene bojom svoje kose, ali vjerujem da bi i njima bilo malo neugodno kad bi se od njih očekivalo da sat vremena pričaju viceve isključivo o plavušama.

Moj način hoda sam po sebi je pomalo smiješan. Ali realni društveni problemi koje sam imao, ili ih još imam SAMO zato što malo drukčije hodam, uopće mi nisu smiješni

Ja imam smisao za humor, imaju ga i drugi oko mene, i nemam ništa protiv toga da i moj invaliditet bude jedna od tema s kojom ćemo se šaliti. Ali uz to, mislim da bih trebao imati i mogućnost da ponekad budem tužan, ozbiljan ili nervozan kao i svi drugi ljudi, a da to nikome ne bude čudno. Smeta mi to što me se proglašava frustriranim i iskompleksiranim samo zato što se ponekad usuđujem hodati gradom bez osmjeha na licu. I mislim da moj invaliditet ne bi smio biti JEDINA tema s kojom ćemo se STALNO šaliti. Moj način hoda sam po sebi je pomalo smiješan i to zaista može biti solidan temelj za humor. Da sam koje desetljeće stariji mogao sam biti Ministar smiješnog hoda u poznatom skeču Letećeg cirkusa Montyja Pythona. Ali realni društveni problemi koje sam imao, ili ih još imam SAMO zato što malo drukčije hodam, uopće mi nisu smiješni, i mislim da bih trebao imati mogućnost da o tome i ozbiljno progovorim bez da mi se zbog toga traže  skrivene frustracije ili kompleksi.

Objavljeno: 25.03.2013