Osi sektor Damira Fatušića: Dan zahvale svim zlostavljačima osoba s invaliditetom

Život je i prekrasan i grozan, ali ako istinski želimo biti dio ovog svijeta, moramo prihvatiti obje njegove strane. Ja sam imao priliku to naučiti u najranijim danima, ali na najbolji mogući način

 

Ova moja kolumna se ustinu pretvara – ponekad više, ponekad manje – u nekakav moj životni putopis, s tim da putujemo, po teorijama nekih poznatih fizičara, kroz četvrtu dimenziju. Vrijeme. Dane, situacije i trenutke. Nekada se vratimo u prošlost, nekada virnemo prema budućnosti. Ipak, najčešće smo u sadašnjosti.

Neka, tako sam i htio. Život je, kakav god bio, kao drvo puno plodova znanja. Svaki čovjek, prijatelj, poznanik ili samo slučajni prolaznik, može nam biti učitelj. Svaka situacija je prilika za rast i nove spoznaje. Spoznaje o nama, o drugima. O svijetu kakav vidimo, kakav očekujemo i kakav želimo. O svijetu kakav on uistinu jest. Čak i ako ništa ne naučimo danas, prekrasno je što imamo vremeplov s kojim možemo naučiti iz prošlosti, i naše osobne, a i svjetske povijesti.

Najteže je napisati kolumnu bez nekakvog trenutnog, konkretnog i realnog povoda. Mogu i one biti dobre, naravno, ali najljepše je kada me iznenadi nešto, neki slučajni prolaznik ili potpuno nasumični događaj, koji pokrene rijeku misli, možda i sjećanja. I onda shvatim neku novu istinu, ili se prisjetim neke davno zaboravljene.

Tako je bilo i prije nekoliko dana.

Ako ste ikada na najneobičnijem običnom mjestu sreli osobu koja vam nije bila ni na kraj pameti, i onda se s njom ispričali kao da ste u nekom prošlom životu bili najbolji prijatelji, onda znate o čemu govorim.

Jako mi je drago što sam se, u doba kada to nije bilo uobičajeno, a ni omogućeno i olakšano kao danas, uz pomoć svoje obitelji izborio za redovno školovanje. Uvijek sam govorio i zauvijek ću ponavljati da prava integracija kreće upravo kroz sustav obrazovanja. Ne baš ovako kako je imamo danas, jer je, po meni, puno stvari koje se događaju kontraproduktivno u smislu inkluzije, no to je već neka sasvim nova tema. Moji su vršnjaci, dakle, od najranijih dana imali svaki dan uz sebe nekog od nas, osoba s invaliditetom, a ja sam od početka plivao kroz realan svijet, kao i svi drugi, okružen svime što je dio tog svijeta, a zaštićen znatno manje nego velebitska degenija, što se za današnju djecu baš i ne može reći, imala ona invaliditet ili ne.

Sreo sam ja, tako, na potpuno neočekivanom mjestu, jednog od supatnika iz osnovnoškolskih dana. Nisam čovjeka vidio, mislim, od osmog razreda. Gotovo dvadeset godina. I nekako sam ga odmah smjestio, znao sam tko je. Naravno, počeli smo pričati, kako pričaju ljudi koji se dobro znaju, a dugo se ne vide. O poslu, o životu. Da smo imali više vremena, mogli smo još satima, činilo se. Ispričali smo se kao stari prijatelji, a onda je svaki otišao svojim putem.

Ali mi nismo prijatelji. Nismo to bili nikada. On je bio klinac koji me najviše zlostavljao, zbog kojeg sam puno plakao i bio nesretan.

Bio sam odličan učenik. Štreber. Bio sam u kolicima, nemoćan. Drugačiji. Bio sam, stjecajem okolnosti, i novi dečko u petom razredu. Bio sam, na neki način, zabranjeno voće. Bio sam savršena meta svima koji su je tražili. U svakom pogledu.

Mogao bih sada reći da sam zbog psihičkog, a i fizičkog, nasilja od strane nekih od mojih vršnjaka nepovratno istraumatiziran i oštećen. Danas je to moderno, biti žrtva. Istina, bilo mi je teško, bio sam nesretan i plakao sam. Ali znate što? Nisam istraumatiziran, nego sam obogaćen. I ja i sva ekipa iz mog razreda.

Moj zlostavljač je čovjek koji će se danas htjeti, a i znati rukovati sa mnom, bez obzira na čudan položaj mojih šaka. Dok pričamo, gledat će mene, a moju će pratnju gotovo ignorirati. Moje će uspjehe smatrati normalnim stvarima, neću za njega biti junak samo zato što postojim.

Maltretirao me, no znate što za mene to sada znači, a mislim da sam isto shvaćao i kao klinac? On me nije diskriminirao, nikako i nimalo. Možda je mislio da to radi, možda mu je to bila i želja, ali zapravo je radio potpuno suprotno. Nije me štedio. Nije me žalio. Bio sam za njega kripl, ali to i nije bilo važno, osim kao izgovor, povod za njegovu verziju inkluzije. Zlostavljanja nije bio pošteđen nitko, niti je on jedini bio zločest.

Ne znam kakav je on danas čovjek, ali znam da smo puno naučili jedan od drugoga. On je mene naučio da su i ružne stvari dio života. Dio normalnog života, onog koji svi zazivaju, a većina ga ne želi. Ja sam njega, čini se, naučio da su dio tog istog svijeta i različitosti. Bile su to teške lekcije. Bolne. Ali važne. Zbog njih smo obojica bolji ljudi, bar na neki način.

Život je i prekrasan i grozan, ali ako istinski želimo biti dio ovog svijeta, moramo prihvatiti obje njegove strane. Ja sam imao priliku to naučiti u najranijim danima, ali na najbolji mogući način – zahvaljujuči dječjoj iskrenosti i neustrašivosti.

Nemojte djeci uskratiti teške lekcije, posebno ako dolaze od vršnjaka. Imala ona invaliditet ili ne, sasvim je svejedno.

Zato danas želim zahvaliti čovjeku kojeg sam sreo neki dan. Hvala mu što me nije diskriminirao kad smo bili klinci. I hvala mu što me ne diskriminira ni danas. Za razliku od mnogih koji mi se smješkaju i dive se mom postojanju.

Jer nije sve uvijek onakvo kakvim se čini na prvi pogled.

Prilike za rast i spoznaju su svuda oko nas.

Piše: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti